Francesca Extraordinaire

Više mi se ne sviđa ovaj Mojblog. Ostao je na razini retardiranog klinca. Vidiš da se još ima znakova života, ali to je tak primitvno da jednostavno zanemaruješ. Za sad samo pikam štapom drugi blog servis, a onda ak ću imat volje, budem potražila interesantnije okruženje.

***
Ima jedna stvar koju ne mogu shvatit. Znate ono kad se vozite u busu, a vani je kiša? Da, stakla se zamagle. I sad ljudi krenu svojim rukama onak brisat to bakterijama natopljeno staklo. Dobro, kaj je vama? Nema apsolutno šanse u ovom, niti u bilo kojem drugom životu da dotaknem to staklo niti jednom stanicom kože, a kamoli čitavim prstom! Nakon 20 godina ne pranja i slinjenja svakavih propalica zaraženih tko-zna-kakvim-oblikom-smrtonosnog-bakteriovirusa to staklo bi se možda dalo svrstati i u radioaktivne materijale. Jedini slučaj u kojem bi možda obrisala staklo je taj da me sam Papa zamoli da ga obrišem jer upravo iz užarene utrobe zemlje izlaze četri jahača apokalipse koji vuku za sobom stage na kojem pjeva Thompson a izvor energije dobiva iz agregatora na biodizel. A zapravo, vjerojatno nebi ni onda. Uostalom, koje su šanse da će koristit biodizel?

***
A evo i tribute dragim mojim roditeljima...

Kao klinka sam uvijek pretpostavljala da je sve kaj moji starci govore potpuna laž. Ipak su to oni isti ljudi koji su me pokušavali uvjerit da striček pod imenom Deda Mraz dolazi na Božić kroz dimnjak i stavlja poklone pod bor. Nakon što sam dokazala da je to neistina, CSI: Velika Gorica style, počela sam razvijati odbojnost prema starcima, kaj je, prema PLIVA Zdravlje portalu normalan način života za svakog tinejđera. Pokušali su me uvjerit da igranje igrica nije dobro za mene. Moš si mislit, ak nastavim igrat uskoro ću se natjecat na nekom natjecanju s bogatim fondom zajedno s klincima koji imaju više brojki u svojim imenima nego slova. Rekli su da će mi droge uništit život. To je čista laž, vidla sam puno narkića kak su postali slavni glumci i dizajneri. Zadnja stvar koju su stalno ponavljali je ta da se stalno moram uključivati u nekakve akcije, ili dnevno vježbati – jer će inače moje tjelo postati mekano i napuhano i imat ću cice tam di ih nebi trebala imat. Naravno, pretpostavila sam da je i to još samo jedna laž, i počela je izrazito zanemarivat na faksu.

U početku je sve bilo ok. Bog mi je podario metabolizam koji je mogao pretvoriti čokolade, pekmeze, muffine, pite, čips i čistu mast u energiju, ili crvene krvne stanice, ili nove kosti il u kajgod tijelo pretvori hranu. Doslovno sam mogla čitav dan sjedit, jest, neić na predavanja i ne dobit niti grama. Nisam zapravo sigurna gdje je sva ta hrana završila. Pretpostavljam da sam ju mogla izbacit kroz žljezde lojnice, što bi objasnilo nakupine znoja koje bi se pojavile svaki put kad bi se probala ustat iz kreveta i otić na wc. Ipak uz svo to nažderavanje, imala sam čistih 55 kg. Nakon nekog vremena, počela sam uzimat svoj metabolizam zdravo za gotovo i prestala mu zahvaljivat nakon naguravanja hrpetine cheeseburgera u usta.
Sve je bilo divno do onog trenutka kad je moje tjelo prestalo konvertirat salo i kolesterol u kisik, nakon čega je moje tjelo započelo prestrašnu transformaciju. Trbuh, koji je do tog trenutka bio ravan kao otprilike Zemlja na kornjači, je počeo dobivati izgled trudnice s djetetom koje drži lubenicu. Ništa od sala naravno nije otišlo u ruke, tak da i dalje imam one nježne zglobiće.

Ta iznenadna promjena u metabolizmu u suradnji sa svim poslovima koje radim a koji zahtjevaju samo računalo i stolac, doprinjeli su spuštanju željezne zavjese sala. Nekad bih se pogledala u ogledalo i vidla početke pojasa za spašavanje oko trbuha, za koje bih se onda uvjerila da su zapravo mišićna masa. „Odlično izgledaš, Fran!“ hvalila bih se sagledavajući se sa svih strana i primjećujući da svaki put kad se pomaknem uzrokujem male tsunamije na leđima.

Pa ono kaj želim priznati ovdje je to da su mi starci bili u pravu. To s tim vježbanjem su točno rekli. Uvijek sam mislila da su glasine o debljini samo to: glasine. Vjerovala sam da su ljudi ili rođeni debeli ili su uvezeni iz neke strane zemlje, ili je debljina bila neko mitsko biće poput uskršnjeg zeca ili Mislava Bage ili gradnje s dozvolom na Viru. To sam shvatila kad mi je struk dosegnuo onu brojku koju ima Eiffelov toranj u visinu, a hlače se zaljepile uz noge ko studenti na alternativnu glazbu.

Sa velikim žaljenjem priznajem da sam ja, Francesca Extraordinaire, bila u krivu i da su starci bili u pravu. Ovo je uistinu povijesti trenutak i prva ću priznati da sam užasno čudovište i da se molim za smrt. Ako nastavim jesti ko Jaques, to će se dogodit za negdje tri mjeseca kad će mi se arterije pretvorit u nešto poput stiropora.


Oh well. Do slijedećeg uskorašnjeg posta.

Danas je dan koji će razveselit puk. Krivo. Danas je dan kada sam ja, Francesca Extraordinaire, rođena. Krivo. Danas je dan na koji sam se ja, Francesca Extraordinaire, rodila prije točno 22 godine. U tom broju se skrivaju razne loše stvari, osjećam to. Samo mi je to još falilo. 22 godine, 2007 godina i ona plijesan na kolačima. Mislim, kaj je tak prokleto teško napravit kolač koji traje više od mjesec dana? Ja nisam stručnjak za to, ali kvragu ak ga dovoljno dugo kuhaš onda se valjda poubijaju raznorazne bube i sporangiji. Ovaj kolač ima na sebi u ovom trenutku civilizaciju koja je dosegla taj stupanj razvoja da već imaju prokletu demokraciju uvedenu i zalihu penicilina za tri kugle zemaljske i četvrtinu mjeseca. Stravično sam razočarana u tetu kolađijicu. Sad ne samo da moram bacit taj kolač, nego ga moram dat pesu da ga pojede jer mi stara stalno nabija telefonski račun sa uzrečicama tipa „djeca u africi gladuju“. Baš me briga za djecu u africi! Ja imam 22 godine! Oni nikada neće doživjet tu strahotu i bolje im je da budu sretni jer ak nebudu napisat ću prokleto pismo Oprah Winfrey da donira pol miljarde dolara za izgradnju bolnice od blata u centru Afrike. Tako svi imaju jednak pristup i svi će moć doživjet ovaj apsolutni horor. Horor koji ja sada proživljavam, zajedno sa želučanom kiselinom Buce i Bobice koji su upravo progutali kolač.

Osim neporecivo grozne činjenice da danas navršavam 22 godine, ovaj datum predstavlja jedno od najgorih razdoblja mog djetinjstva – ROĐENDANI.

Rođendani su vjerojatno najgore zabave koje postoje. Još nisam bila niti na jednom rođendanu, a da sam se zabavila kao na npr. Proslavi Položenog Ispita, Proslavi Položenog Vozačkog Ispita, ili pak Proslavi Koja Postoji Samo Da Bi Se Ponapijali Na Kojoj Se Geekovi I Wallfloweri Mole Svom Jedi-ju Ili Koji God D&D Lik Predstavlja Njihovog Boga Da Im Se Posreći...

Ja sam u svom društvu uvijek bila najmlađa i najpametnija (i još uvijek jesam), i to su stariji (za kojih godinu dana čak) uvijek iskorištavali. Nabacivali fraze tipa: joj, kak si ti mlada... Pa fala dragom Bogu da jesam! Idioti, kak ne kužite da ste godinu dana bliže smrti od mene...

Davno, dok sam još dopuštala da me moji lažljivci od roditelja (o tome ćete saznat u drugom postu) vode, oni su mi pripremali moje vesele rođendane. Rođendane u dvije proklete grupe. Kak su uopće to mogli smislit? Dvije grupe – svaka grupa drugi dan. Jedan dan je došla moja klinčadija, drugi dan neki stari ljudi kojima je rođendan samo izlika za njihovo tračanje. Nisam se zapravo pojavljivala u drugoj varijanti osim kad sam trebala preuzet poklone i izrezat tortu. E sad dolazi onaj dio koji je najgori.

Pokloni

Kaj ak mi se neće svidjet? Kaj ak je nekaj kaj već imam? Kaj ak je totalno beskorisno? To mi je užas...nabaci kiseli smiješak i kroz zube reci: supeeeer, još jedan stalak za mobitel he he he... Koje sam ja sreće, vječito sam dobivala bebe i takve gluposti s kojima se nikad nisam volila igrat kao npr. s autićima. Da, s autićima s mojom bandom u slijepoj ulici.

Torta

Najgori dio od najgorih dijelova. To je onaj dio kad su sve oči uperene u tebe i željno iščekuju da nekaj zezneš. Još k tomu, trebao bi izračunat koja bi to točna debljina komada torte bila tak da dobe svi isto.

Prvi komad je uvijek prevelik. I taj nitko neće. Nakon toga očajno pokušavaš izrezat tortu na pravilne komade, ali nikak s tim na zelenu granu. Ja ću samo pola toga, Samo mali komadić za mene, Meni samo mrvicu, ne dijeti sam...U tom trenutku pomislim da bi svi bili super sretni da im jednostavno dam primjer za svaki kolač, ko kak imaju primjere za peeling nogu i šampone protiv prhuti u časopisima.

I što više režeš, to komadi postaju sve tanji i tanji, ali i to ne zadovoljava srednjovječne žene na UN dijeti, koje će uvijek tražiti, no matter how big the slice is, pola od toga. Eventualno, nož više ne može rezati tanje nego kaj može, a ti izgubiš i ono malo živaca, i ništa drugo ne preostaje nego da uzmeš ribež i naribaš tortu ko parmezan pa nek si grabe sa žlicama. Ali niti to nije zadovoljavajuće. Vjerojatno bi zatražili da pošaljem tortu na razbijanje u atome, pa bi si svatko mogao naručiti – nekoliko atoma ugljika ili tak nešto.