Francesca Extraordinaire

(Note: Mislila sam napisati nekaj o mlijeku i odvratnosti te tekućine. Potaklo me to kaj me zaustavila anketarka iz Pulsa u Mercatoneu i htjela ispitat o mlijeku. Kad sam joj odgovorila na pitanje „Pijete li mlijeko?“ sa šarenim „Ne.“ razgoračila je oči, nevjerujući svojim ušima. Zašto je nepijenje mlijeka tabu i zločin koji bi napravio samo terorist ogranka Alkaide koji ima HQ u Bosni? Pozabavit ću se tim drugi put. Ova priča je krenula sasvim drugim smjerom, ne baš uspješnim. To je tak kad me „mlijeko“ podsjeti na još nekoliko stvari u isto vrijeme. Ubijte vrijeme!)

MLIJEKO

Ležao je na leđima, bespomoćan pred svojim mukama. Unatoč propadanju koje održava već mjesecima, nije se mogao osjećati bolje niti da je htio. Ekstaza njegovog stanja razvila je potpunu apatiju prema okolini. Dok je uvlačio dim cigarete, zatvorio je oči i pronašao unutarnju nirvanu, još jedan val dezorijentacije i potpunog ništavila.

Njegov bivši posao sada se činio jako daleko, pogotovo kada je bio sposoban razmišljati o tome više od 5 sekundi u komadu. Biti glavni marketinški menađer je katkad nepodnošljiv pritisak. Svatko bi razumio njegovu potrebu da izbalansira stres nekakvim prisilnim opuštanjem. Heroin možda zvuči prenapadno, ali za njega je to bio jedini način dobivanja mira.

Nije bilo jako loše, stvarno. Jedan od njegovih prijatelja je uzgajao opijate u svom vrtu, dobro zakamufliranom radi prolaznika. On mu je i pružio testni uzorak onoga što propušta, a kada je saznao da je prihvatio opium kao dnevnu stvar, naučio ga je kako da i sam uzgoji svoje primjerke.

U početku nije uopće loše utjecalo na njegov rad, zapravo mu je i pomoglo riješiti neke probleme. Da, njegova karijera je išla na bolje, kao i plaća, sada kada je imao katarzu. Odustat će, naravno, čim završi sa projektom na kojem radi. „Sve što moram napravit je izdržat ovaj mjesec, završit sav posao, uživat u opuštenom vikendu i prestat sa ovim.“

Počeo je raditi propuste na poslu, što je rezultiralo uzimanjem većih količina tako vrijedne supstance. Djevojka ga je napustila nekoliko tjedana prije, posao ne ide dobro i nekako mu je trebalo nešto što će ga podići i opustiti živce. On je sve kontrolirao, kvragu, nije bio pod kontrolom nečeg. Završetak projekta je bio njegov jedini cilj, a heroin samo sredstvo.

Naravno, bio je otpušten. Otpustili su ga s posla jer njegov CEO jednostavno nije više mogao tolerirati aljkavost i nedovšenost posla kao i sveopću nekompetentnost glavnog mu marketinškog menađera. Netko je trebao dovršiti taj posao, a njegova stalna uvjeravanja da će biti završen, pala su u vodu, jer nisu bila usklađena sa njegovim radnjama. Rad mu pati radi vanjskog čimbenika, rekli su, i više ne mogu dopustiti da njegove pogreške budu i njihove.

Od tuda se sve počelo rušiti velikom brzinom. Nakon što je izgubio posao, odlučio je otići na odmor na tjedan-dva samo da se rasčisti i ponovno upozna sa starim, uspješnim, sobom. Tjedan da preboli traumu otpuštanja i tjedan da ponovno uspostavi radnu etiku. To je ono što mu treba. Još samo ovaj put, samo večeras, i onda je gotov s tim.

Zanimljivo je to koliko mu je računica bila pogrešna. Nakon četri mjeseca nestalo mu je novaca i bio je izbačen iz svog luksuznog stana radi neplaćanja računa, i nekoliko pritužbi susjeda, zabrinutih za njegovo zdravlje. Odlučio se useliti k prijatelju koji se uvijek pobrinuo da ima dovoljno materijala kad mu ponestane njegovog vlastitog. Zajedno su provodili gotovo svakit trenutak u stanju euforičnog transa.

I tako se vraćamo na početak. Leži na leđima, puši i razmišlja, razmišlja i puši. „Jel odustane od droge?“, možda se pitate. To nije na meni da vam ispričam. „Da li umre?“ Pa...neću se pravit da znam, ili ne znam, samo recimo da je odgovor na to da nemamo svi morbidan završetak. Možda otkrije svoje greške prije nego postane potpuno konzumiran. Tko to može znati? Završetak je u njegovim rukama...ili tijelu.

Neke priče nemaju završetak, a neki završeci ne zaslužuju priču.

Around the house, I never lift a finger
As a husband and father I'm sub-par
I'd rather drink a beer
than win Father of the Year
I'm happy with things the way they are

-- Homer Simpson
Simpsoncalifragilisticexpiala(annoyed grunt)ocious

Neke stvari (sve) imaju tendenciju stvaranja alijansi sa određenim drugim stvarima (svima) na određenim mjestima (svugdje). Kada stvore svoj pakt, ili poznatije „osovinu skupljanja prašine“, one nastoje osvojiti određeni dio prostorije time što se nikada neće maknuti odonuda. Koliko god se vi trudili maknuti te stvari i stvoriti slobodan prostor one će uvijek, ponavljam, uvijek biti tamo. Ovaj vodič će vam pomoći da si osigurate moljac-free i prašina-free budućnost, sječom neželjenih alijansi u samom korijenu.

Kako se spasiti?

Najjednostavniji način je samoubojstvom, ali to nećemo ovdje preporučiti budući da to rade samo hrvatski branitelji, još bi se naljutili kaj im oduzimamo iskonsko pravo na samoubojstvo pa bi počeli ubijat okolo. A tek onda smo screwed.
Druga, prihvatljivija opcija, je sjekirom raskomadat stvari. To je dobra metoda ako se pod „stvari“ misli na nešto nelomljivo, kao kamen ili dijamant, jer ak ideš knjige sekirat, samo nasmetiš i stvoriš nove alijanse.
Treća i najbolja opcija je ta da se primiš posla. Sad ću opisat posao. Posao je slijedeći. No? Skini mi se s ovog paragrafa više!

Le Posao u koracima (prema najčešćim vrstama alijansi)

Alijansa #1: Nakupina žica na stolu

Kada jednom postaviš negdje žicu, druge žice će se samo počet gomilat oko nje. Bežična tehnologija je raj za žice. Nemojte se dat zavarat. Još nikad nisam vidla u svom dugom životu ovolko žica od bežičnog prokletog miša i proklete bežične tastature. Usb žice i još više usb žica po svuda! Mogu se kladit da se razmnožavaju na neki usb način, ali još nisam zašla u područje usb anatomije, pa ne mogu točno reći kako. Samo znam da je dok spavam jer kad sam budna i za stolom, prave se mrtve. Ali ja znam da su žive. Kako? Spojim fotić na njih i rade!

Način rješavanja: Prvo kaj mi padne na pamet je politi ih uljem i zapaliti. Ali to nije dobar način, jer su usb žice jako lukave. Vjerojatno bi se počele valjat po stolu i mahat svojim malim usb konektorima dok mene nebi zapalile. Najbolji način uništavanja žica i njihovih alijansi je da ih kroz konzervativnu politiku uvjerite da su si zapravo neprijatelji. To je najlakše napravit tako da na jednu prikopčate Fuji digitalac, a na drugu Sony. Raspad saveza zajamčen. Jednom kada je alijansa uništena, žice će područje tvog stola proglasiti nepovoljnim za prosperitet i otići susjedu se spojit na njegov pacemaker il nekaj.



Alijansa #2: Nakupine papira

Druga česta pojava je alijansa papira, isto znana kao hrpetina papira i knjiga. Papiri stvaraju alijanse samo da bi iznervirali tvoje goste, roditelje, braću, sestre, susjede i onog voajera. Očajni jer nikako ne mogu zapravo iznervirati vlasnika stola na kojem se skupljaju, konstantno pokušavaju pribaviti što više pristaša da bi stvorili što veću hrpu, koja se na kraju otme kontroli tolko da nemaš više uopće mjesta na stolu.

Način rješavanja: Prvo kaj mi padne na pamet je politi ih uljem i zapaliti. Ni za papire to nije dobro jer vole buknuti od bijesa i zapaliti zavjese koje onda zapale ormar koji je pored plinske peći koja te onda ubije. Davno u školi sam naučila da su papiri zapravo drveće u umanjenom obliku. A ako sam nekaj naučila od Gospodara Prstenova, onda je to da su potekli iz šume Fangorn i da vole nositi hobite. Čekaj...kaj sam s tim htjela reć...valjda to da ak dovoljno dugo uzvikuješ ime „Sauron“, papiri će krenuti na jugoistok i od bijesa razbit prvu kulu na koju naiđu, koja će, ironično, biti recikliraonica. Papiri se uvijek vraćaju Schwarzenegger style!



Alijansa #3: Nakupine na kauču.

Nakupine na kauču ima gotovo svaka obitelj. Konstantno su na kauču i nema apsolutne šanse da ih se riješiš. Pogotovo ako si mlad, jer mladi ljudi nemaju još dovoljno iskustva i sreće. Nakupine na kauču vole preuzeti kontrolu nad daljinskim upravljačem svojim „nakupinastim“ rukama, često kradu zrak, proizvode čudne zvukove i nikad ne žive u sadašnjosti, jer znaju da te trebaju ubit u pojam. Nakupine na kauču su još znane kao: umjetna inteligencija, kriogenetika na djelu i, svima poznat izraz, tvoji baka i deda.

Način rješavanja. Prvo kaj mi padne na pamet je politi ih uljem i zapaliti. Prvo i zadnje!



Toliko od mene za sada. Ukoliko imate posebne alijanse u vašim domovima, obavijestite me o njima i ja ću si dati truda da ih opišem široj naciji i predložim najbolje metode riješavanja tih napasti. Ugodno razvrgavanje paktova!

I'll get a bunch of monkeys, dress 'em up, and make 'em reenact the Civil
War! Heh, heh, heh!

-- Homer Simpson
Homer the Great

U velikoj sam dilemi. Tako velikoj da mi život ovisi o njoj. Svaki put kad se sjetim toga, sve me nekaj zaboli u želucu. Postoje šanse da izaberem pravilno, ali 50% ide i u drugom smjeru. Ako odem u krivom smjeru, društvo će me osuditi. Osudit će me za neukus i nepostojanje kriterija. Postat ću izopćenik, samo zbog krivog odabira. S druge strane, mogu uživat ugled, slavu i opojne droge – sve ono što drugi mogu samo sanjati. Postat ću cool, samo zbog pravog odabira.

Pa recite mi, dragi čitatelji, koji je pravi odabir?

Peugeot 407sw ili Opel Astra karavan?

Moram izabrati brzo. I učinkovito. A ne znam. Koju boju? Sivu neću jer već imam auto na dvorištu te boje. Crvenu neću jer već imam auto na dvorištu te boje. Neću nit srebrnu jer već imam auto na dvorištu te boje. Mogla bi crnu. Ali crna nije zahvalna. S druge strane, izgleda predobro. A mogu i tamno plavu, jer je plava moja boja. Možda grimizno crvenu? Ili tamno ljubičastu?

Ne znam. Izjasnite se. Oprema se ne podrazumjeva jer se podrazumjeva da se kupuje full oprema, jer sam odvratno bogata i mogu vas sve kupit i preprodat u bijelo roblje.

Ohh, my son doesn't stand a chance! The whole world has gone gay!

-- Homer Simpson
Homer's Phobia

Vidim ljude kak hodaju i istovremeno slušaju glazbu. Mislim, kak možeš to? Ja jednom probala i onda je bilo onak – geez, pa ne čujem jel mi auto ide, kaj se sad iza mene dešava, jel to biciklist? Kaj ak mi kamion dođe i pregazi me zbog nekakve tamo kopije Koldplejeve pjesme?...

Ali zato mogu istovremeno pisat, govorit i čitat nekaj sasvim deseto. Ha! Take that ti osobo koja slušaš muziku i hodaš istovremeno!

Inače, u posljednje sam vrijeme, ne znam jel ste primjetili ili ne, u stvaralačkoj krizi i nemam apsolutno nikakvih ideja uglavi. Asolutno. Nikakvih. Ideja. Uopće ne znam kak sam uspjela bilo što napisat u proteklih mjesec dana, nit ne znam kak ću bilo što napisat u nadolazećih mjesec, ako ne i više, dana.

Informacija:
Mobitel mi pokazuje znakove umjetne inteligencije. Tu nešto svijetli, pa radi sam i tak, pa sam ga zamolila da nam veli svoju poruku nade:

Ja: Reci nam svoju poruku nade, mobitelu?
Mobitel: Ne pričam hrvatski.
Ja: Ok, retzy num svo-u porooku nadeh?
Mobitel: Gray goo.

Burns: Well, Simpson, I must say, once you're been through something
like that with a person, you never want to see that person again.

Homer: You said it, you weirdo.

Mountain Madness

Kao što već rekoh, postoji tolko toga kaj nije ok. Neki ljudi ne shvaćaju neke stvari. Koje su to „stvari“? E pa „stvari“ je teško definirati, što znači da ima tolko različitih stvari svuda oko nas da je teško naći univerzalnu definiciju.
Po meni se radi jednostavno o zdravom razumu. Sposobnosti da sagledaš situaciju i da možeš, bez prevše razmišljanja, predvidjeti ispravan razvoj i eventualni rezultat.
Prečesto se ljudi razbacuju sa „stvarima“ ko da ih svi razumiju. To nije slučaj, shvatiti „stvar“ je posebnost i rijetki su oni koji uspiju.

Primjeri shvaćanja i neshvaćanja „stvari“.

Vožnja (nepresušan izvor):

Ako se trake spajaju jedne u drugu, nemoj ubrzavati i pokušavati naći bolju poziciju. Prihvati svoj trenutačni položaj i prestroji se. Iz svoje trake u drugu, iz druge u treću i iz te u onu slijedeću. Nije teško, a usput bi se riješila prometna dilema koju to čitavo prestrojavanje stvara.

Ako se voziš presporo na autoputu i ja dođem iza tebe u brzoj traci, gle, znam da vjeruješ da je tvoje iskonsko pravo da usporiš promet, ali daj se malo pomakni. Samo ću proć pored tebe i onda se možeš vratiti vladanju u gore navedenoj traci.

Ako si policajac, na dužnosti, a imamo zakone koji se tiču sigurnosnih pojaseva i razgovora na mobitele, nemoj se vozit pored mene se mobitelom na uhu, bez pojasa. Kak ne shvaćaš da to samo potiče prijezir ljudi prema policiji.

I kaj ne štima sa svima vama pješacima? Kaj vam nije jasno da u borbi čovjeka i automobila, rijetko kad čovjek pobijedi. Zašto su svi usporeni kada prelaze cestu? Nadam se da će jedan dan isto tako shvatiti da hodanje uz cestu u suprotnom smjeru od smjera prometa nije dobro i da će odgovornost za smrt te osobe snositi samo ta osoba.

„Pješaci uvijek imaju prednost“ je sranje. To je samo čin pristojnosti jer zakon jasno kaže da je ilegalno prelaziti cestu na mjestima gdje nije označen prijelaz.
Ako nisi pijan, a netko prelazi cestu izvan zebre, slobodno ga možeš pregaziti. Savjetujem da se vozi stariji auto jer ćeš vjerojatno napraviti štetu na haubi i vjetrobranskom staklu. Krv? To se opere.
Poruka svima idiot-pješacima koji prelaze cestu sporije od kretanja tektonskih ploča glasi da slijedeći put razmisle prije nego stave nogu na cestu. Ali ako ignorirate ovo, onda bi trebali pratiti drugu teoriju. Darvinizam.

Isto ide i za đogere koji trčkaraju uz rub ceste prepune auta. Kaj su oni prelijeni sjest u auto i otpeljat se u neko mirno susjedstvo sa pločnicima ili otić u prokletu teretanu i trčat na traci? A ljudi koji voze bicikle po cesti u suprotnom smjeru...ne samo da je opasno, nego je ilegalno.

Sad, postoji tu jedna smiješna stvar vezana uz ovaj ozbiljan problem...cipele lete. Onda lokalne novine uvijek stave fotku tvoje cipele u novine slijedeći dan, tak da nemoj nosit nekakvu bezveznu marku kao Elviton ili neku ne-marku. Imaj malo poštovanja prema sebi.

Općeniti život:

Tele2 je čudnovata mreža. Imaju korisničku službu koja niš ne valja i locirana je u Vukovaru. Mislim, kaj oni tamo unazađeni uopće znaju o nečemu...

Zašto svaki put kad dođem u banku i uzmem si onaj papirić za čekanje, postoji neki frajer koji se diže na svako ono zvono iako mu nije red. Kaj tebi fali u mozgu, striček? Ak si 15 u redu, onda ima još 14 ljudi ispred tebe, znaš.

Ako se razgovaraš samnom, primjeti me. Ne tvrdim da sam jedna od onih koji „dobro slušaju“, ali kao budući novinar, dužnost mi je da te potaknem da se osjećaš važnim...pa onda i budem, do neke određene potencije. Živnut ću, izgledat zainteresirano, možda čak i pitat neka pitanja. Ako u jednom trenutku dobim osjećaj da se taj razgovor odužio ili da je suprotan onome kaj mi paše, počet ću ti davati znakove. Prvo ću gledati u svim smjerovima, a onda ću polako početi uključivati ostale ljude. Moj slijedeći korak uključuje udaljavanje od tebe, tak da molim te obrati pozornost, moj konačan korak će biti odlazak. Ne želim da dođe do konačnog koraka, ali postoje mogućnosti da ćeš me prisiliti, pa obrati pažnju. Nije teško, dajem ti signale.

Nemoj me zvat, osim ako baš trebaš. Prezirem razgovor preko telefona, što su vjerojatno primjetili svi koji su me nazvali...sjeti se ovog.

Zašto ljudi vole pričati viceve u neugodnim situacijama? Nije potrebno biti komedijaš, pogotovo ako nisi dobar u tome. Ja znam smislit dobru foru, ali u takvim trenucima dopustit ću neugodi da se upije, ili ću jednostavno ustat i reći da idem.

Ako postoje stvari koje mogu učiniti nešto sigurnijim, zašto ih nema? Primjer: senzori po automobilima, sigurnosne kamere, umjetna inteligencija u opasnim situacijama... Sigurnost nebi tebala biti opcija.

Zašto se ljudi uvijek iznenade i prigovaraju kada saznaju da je nekakav političar lagao ili izmijenio istinu? To nebi trebalo biti iznenađenje, oni svi lažu. Tvoj posao, kao glasača, je da odlučiš s kojim lažima možeš, a s kojima ne možeš živjet.

Zašto kad se kupi neki komad namještaja, nikad nema par dodatnih šarafa? Kolko može dodatni šaraf koštat, 0.0002kn valjda. Pristajem i da mi naplatiš dodatnih kunu ili dvije, samo mi daj dodatni par šarafa, kvragu.

Moja filozofija o drogi i religiji:
 Neki ljudi se bace u drogiranje zbog svih tih mozgo-ubijajućih, tijelo-uništavajućih, dušno-oduzimajućih efekata. Drugi pak, se bace u religiju zbog svih tih mozgo-ubijajućih, tijelo-uništavajućih, dušno-oduzimajućih efekata.

Ne tvrdim da sam stručnjak za...pa...sve, ali shvaćam veliku većinu toga. Zdrav razum nije dovoljno cijenjen, ako si glup, ali znaš razliku između dobrog i lošeg, zdravog i ludog, smisla i nesmisla, mogu se razgovarat s tobom. Ako si pametan, a ne možeš shvatiti osnove...nemam vremena za tebe.

Nismo ovce, ljudi, ako netko kaže za „stvar“ nešto i „stvar“ nema smisla – izazovi ga. Ako nismo društvo koje će normalno razmišljati i težiti napretku, onda smo sigurno u procesu unazađivanja. Pogle ti to!

I još nešto, da mi je znati tko radi taj x portal, to čudo od portala, taj information highway u pravom smislu, taj nevjerojatan spoj zanimljivosti i informativnosti, taj zvučnik pojačan na 200 megabajta..a ja čitavo ovo vrijeme mislila da X predstavlja nekakvo blago. Ha, pa nit nisam u krivu – kako? Pravo blago informacija, eto kako!

I don't care if Ned Flanders is the nicest guy in the world. He's a jerk -- end of story.

-- Homer Simpson
When Flanders Failed

Jučer, u društvu sa torch, ispred neke turbo-folk olupine od kluba zvane Titanic, sjetih se jedne anekdote vezane uz predmet filozofiju iz srednje škole.
No prije toga moram naglasiti da smo otišle iz turbo-folk olupine Titanic jer:
kao prvo – ove dvije koje su nas tamo dovele nam nisu rekle da je turbo-folk tamo
kao drugo – ne volim turbo-folk
kao treće – mrzim turbo-folk
i kao četvrto – sve navedeno

I sad tak bljuzgaramo i ja se sjetim ovog milog mi događaja.

Profesorica plavuša je diktirala o nekom filozofu. Moš me ubit, ne znam kojem, nit znam o čemu je pričala, ali uglavnom ona diktira. I diktira. I diktira. A ja zapisujem, jer sam, čudom, zapisivala to što ona diktira. I sad at some point ona dođe do dijela kada izjavi ovo „...on je to definirao kao kre-kre-kre kre-kre-kre.“

Ha?

Pa ju ja zapitam: „Kaj?“
A ona će: „...on je to definirao kao kre-kre-kre kre-kre-kre.“

E sad mi je već bilo malo smiješno, ali kvragu ja čujem da ona oponaša žabe. Kakav je to filozof, pobogu?
Pa opet: „Kak?!“
 „On je to definirao kao kre-kre-kre kre-kre-kre.“
I sad me gleda jer ja ne zapisujem jer sam očito opet čula žabe, a ona isto tako očito ne vidi upitnik nad mojom glavom.

 „Definirao kao KAJ?“
 „Kao kre-kre-kre kre-kre-kre.“

E sad mi je već bilo bed pitat po stoti put, jer opet nisam čula ništa drugo osim onomatopeje žaba, pa ja lijepo zapišem u svoju bilježnicu kre-kre-kre kre-kre-kre i smijem se. Pomislih, ovo je možda moj najdraži filozof, trenutno.

Nakon sata sam pitala curu iza sebe o tim žabama prokletim. I kao što ste pretpostavili i sami, nije se radilo o žabama. Niti približno.
Ono kaj je ona diktirala je zapravo:

...on je to definirao kao prepreke kretanju...

Možda mi već i sluh otkazuje u sinkronizaciji sa ostalim organima, tko bi znao...

Oh, well, of course, everything looks bad if you remember it.

-- Homer Simpson
El Viaje Misterioso de Nuestro Homer

Das bundeve na djelu.