Francesca Extraordinaire

Oni ne znaju odustat, jel? Znaju da ih nitko zdrave pameti ne uzima za ozbiljno i svejedno harače cestama Hrvatske u prokletoj nadi da će se koji katolik obratit. Mislim, fakat, pa nismo blesavi da se odreknemo transfuzije krvi i transplatacije organa – svakome će to trebat sutra il preksutra.
Jehovini Svjedosci kolaju ovom državom kao stanice raka starom osobom. Metastaziraju u svakom centru – Zagrebu i okolici najviše.

I tako poče jedno krasno jutro, negdje oko 13 sati. Nevjerojatno, stvarno taj dan nije mogao bolje počet, sluge nisu zaboravile pripremit moj doručak, složit stol i skuhat jutarnji čaj. Po prvi put u životu nisam morala naprezat svoje mišiće da prerežem pecivo, nafilam ga s nečim, dam si nekaj za pit i slične gluposti koje nitko ne mora radit. I taman kad sam pomislila da je ovo predobro da bi bilo istinito, netko pozvoni i da mi do znanja da sam uvijek u pravu.

“Jehovini Svjedoci. Prokleti Jehovini Svjedoci!“, velim i mislim si kak da zbrišem. Mišn imposibl budući da su me vidjeli da sam u kući. Morala sam se suočit sa katastrofom.

“Daaaaa?“, velim i otvorim vrata tek tolko da mi vide pol lica.

“Dobar dan!“, veli neki dečec držeći Bibliju u rukama.
Bilo ih je dva komada, taj mali dečec i neka babetina iza njega. Sad imaju očito novu taktiku prizivanja ka obraćenju.

Ja se još nisam niti zbudila kak spada, pa skužim da mogu to iskoristit, polu natečeno lice i hrapavi glas, savršeno.

 „Dobar dan, kako ste?“, veli klinjo.

 „Aaaa, dooobrooo, imam gadnu alergijsku reakciju na na onu transfuziju krviiiii“ velim u creepy izdanju.

 „...Umm, vjerujete li u Boga?“ mali pita.

 „Daaa.“ Velim, „Da, vjerujem u Boga. Vjerujem da Bog radi u Mercatoru tu prek puta, dobar je on dečko, nikad namrgođen.“

 „Molim?“ mali iznenađeno pita.

 „Meeercatoooor,“ velim, iako se možda skužilo da forsiram naglasak. „Krasno mi je zamotao onu kavu za zubarku.“

 „Mogu li vam pročitati stih iz Biblije?“, mali pita pritom se osvrčući iza prema babetini, koja me je gledala sa trebali-biste-se-sramiti pogledom. Sad mali traži i valjda nije mogao pronaći ono kaj je tražio pa velim:

 „Samo malčekooo...“ pa odem po svoju Bibliju. Zapravo mi je trebalo puno više od „samo malo“, jer sam se nadala da će otić. Na žalost, kad sam se vratila, još uvijek su bili tu. Kvragu!

Sad mali veli nešt iz Biblije, pa ja otvorim neku stranicu onak bezveze i kažem:

 „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!““ Glas mi se vratio u normalu.
Ne mogu vjerovat, savršen dio – ABBA. To sam morala iskoristit.

 „Vidiš sinko, čak su i u ono doba slušali ABBU, voliš ABBU?“ pitam
 
Mali nije niš odgovorio, budući da ga je babetina upravljala jačinom stiska ruke na ramenu, pa kaže:

 „Znate li koje je ime Boga?“
 
 „Naravno,“ velim „Krešimir!“

 „Ovaj...“ mali zbunjeno krene, pa ga prekinem

 „Ali frendovi ga zovu Krešo.“

 „Ovoga..“ mali se nasmije „Zapravo Njegovo ime nam je otkriveno u Bibliji.“ Pa počne listat.

 „E fakat će mi bit neugodno ak se ne zove Krešo, kužiš, molim se Kreši već godinama...“ babetina mi je preko njegovog ramena ispalila nije-nam-zabavno pogled. Ja sam joj uzvratila sa svojim najboljim nismo-vas-pozvali pogledom. Sigurna sam da mi je uzvratila sa nije-nas-briga pogledom, našto sam ja odgovorila sa pogledom bolje-ti-je-da-nestaneš.

Sad mali nešto profuflja, uglavnom Biblija kaže da je ime Boga Jahve, našto ću ja:

 „Jahve? Ne vjerujem. Nije baš vjerojatno da će se Bog zvat Jahve, kužiš, zvuči previše --- židovski.“

 „Heh, njegovo ime je spomenuto tisuće puta u Bibliji“ veli mali opet pročitavši još jedan stih sa riječi „Jahve“.

 „Možda je promijenio ime kad je otišao u show business“, velim „Ko Cher i Madonna, kužiš?“

Mali se nasmijao, barem ima smisla za humor a ne ko ova drapačoza iza.
Da mi primjerak Kule Stražara
 
 „Super!“ velim, „provodim inače puno vremena u kupaonici.“

Sad se babetina skroz raspizdila valjda pa veli: „Hvala vam na vašem vremenu“ pritom gurajući klinca dalje od kuće, prema izlazu iz dvorišta.
Samo sam mu nabacila ovo:

 „Kaj veliš na ime Mirko? Možemo napraviti nekakav kompromis ovdje?“

 „Mislim da ne.“ Mali je znao da ga zajebavam, ali se nije previše obazirao na to. Valjda je naviknut.

 „Možda onda drugi put.“

E bila sam tak blizu da preobratin Jehovinog Svjedoka u Mirkovog Svjedoka! Slijedeći put kad dođu to ću i napravit. Mirkovi Svjedoci – priznajte, zvuči puno bolje.

Ja sam heretik.

1252 komada riječi – upozoreni ste.

Upravo sam uspjela lansirati meso-na-pariški na udaljenost od 15 metara! Kunem se televizorom da jesam! Kužiš, sjedim onak u dnevnoj sobi, radim svoj prokleti posao kad odjednom čujem nekakvu buku iz kuhinje, buku koja je zvučala ko da je mačku prelilo 3 tisuće litara industrijskog otpada kojeg sam pronašla iza Mercatorovog skladišta prošli tjedan nakon kaj sam ispala iz auta i strmoglavila se niz brdo i kad sam se probudila imala sam pune đepove ovog jeftinog nakita. E, i sad čujem ovu buku i viknem: „ak ste to opet vi, vi bosanska izbjeglice-djeca, dajem vam ravno 10 sekundi da nestanete iz moje proklete kuhinje, ili ću otvoriti vatru!“ I onda sam počela brojiti do deset, ali sam izgubila zanimanje za to kad sam stigla do broja dva, pa sam odlučila izvaditi metke iz mog Smith and Wessona. Na nesreću moj pištolj je već bio prazan zato kaj sam čitav prošli tjedan tjerala susjede iz svog vrta – kužiš, žgadija se namjerila na moje grmove ruža i skroz su poludili za njima, pa velim: „Ehej, neš ti meni krast ovdje nešto, vrijeme je za lekciju – susjed zlataaar, si me čul?“ E i onda su počeli izvaljivati one neke glupe isprike dok su bježali tipa: „O dragi Bože, nemoj nas ubit, pa Francesca, moja žena je izgubila prsten ovdje pa smo ga išli tražit...“ ili neko drugo neistinito sranje slično tome, kaj je fakat smješno zato što jedina osoba koja stavlja prstenje u taj grm sam JA, prema tome, onaj dijamantni prsten koji sam pronašla onu noć tamo je sigurno moj i ako me hoš tjerat na sud zbog toga, kunem se, pojavit ću se u sudnici i bacit ti onaj jeftini tapicirani stolac ravno u tvoju ružnu facu.

Uglavnom, čujem svu ovu strašnu buku u kuhinji i tražim nešto da bacim na idiote, ali sve kaj imam oko sebe su jastuci koji su ispali iz kamiona prošli tjedan zato kaj sam se u njega autom zaletila. Nakon toga sam provalila u kamion i ukrala te jastuke. Pa sad pogledam pred sebe i vidim tanjur sa mesom-na-pariški, koje baš i nije uspjelo, jer, bogati, zadnji put kad sam radila meso-na-pariški je bilo u godini dvehiljadeprvoj. Pa uzmem taj tanjur i opičim ga prema kuhinji. Čovječe, taj tanjur je letio preko sobe nevjerojatnom brzinom zato kaj još imam snage u rukama od onog treniranja tenisa ko klinka. Kužiš,  trenirala sam tenis u plemenitaškom klubu i imala sam tog badass trenera, koji nas je drilao ko Josip Pruski Pruse. Mi jadnici, nismo mogli ići doma, nego smo spavali u lokalnoj štali na slami i ujutro u 6 smo imali dril trening. Zahvaljujući tome sam ušla u reprezentaciju i onda smo imali onaj strašan meč. Bila sam ja s jedne strane mreže i nekakva crkinja s druge strane koja je, bosnu ti vidim, zgledala ko Mišlinova maskota. Ona meni opali as, i sad se trener počne zderavat: „Pa kaj ti nemaš reflekse?“ Pa kaj ovo, pa kaj ono, e dobila je prvi gem, a onda sam ja bila na servisu – u bogati al sam spičila tu loptu, nije ju ni vidla, pa kažem: „Ha, kaj sad veliš, ružni idiote, tko nema reflekse, ha? Jebe mi se za ovu reprezentaciju, dajem otkaz!“ i tada sam otišla s terena i nikad se više nisam vratila.

Meso-na-pariški tako leti kroz dnevnu sobu i zaleti se svom tom brzinom u zid kuhinje i napravi tu fakin ogromnu rupu. Moš si samo zamislit kakva je to brzina bila kad je meso probilo brodski pod. Ali rupa nije skroz rupa, nego samo se zaletilo u zid i ostalo unutar zida, vjerojatno hraneći one 50 centimetarske termite koji hodaju po nutra i pikaju me jeftinim plastičnim vilicama kad se napijem. Jednog dana ću ulovit jednog od tig gadova i otići ravno u Sanoma Magazines u Nešnl Điogrefik i zderat se: „Gle ovdje, ti obični liberalni komunistički socijalist darvinistički komunist-konzervativni pederu! Sam ti rekla da ova bića postoje! Zakaj mi niste odgovarali na emailove koje sam slala? Ha! Tko se zadnji smije, najslađe se smije!“ i tad ću se odvalit od smijeha, ali neću jako jer zadnji put kad sam se odvalila od smijeha, dobila sam tu nekakvu groznu glavobolju i oko mi je počelo pulsirati i zamijenila sam onog indijskog svirača ispred Importannea za Ivana Šukera i skoro ga ubila tamo.

I sad odem u kuhinju i tamo nije bilo ničeg osim mog frižidera koji se dimio ko dizelaš i voda je bila po svuda i ona lutka koju sam pronašla u Mercatoru koja me fakat razbjesnila svojim umišljenim stavom pa sam otišla do upravitelja i rekla: „ovaj dučan će dobit bolest – bolest Francesca!“ pa ga udrim da se makne i uzmem tu prokletu lutku i odnesem doma. Nisam je imala nigdje za stavit, kvragu, probala sam ju rastavit i natrpat u frižider, ali nije stala zbog svojih ogromnih proporcija, vrag ju odnio. Pa sad, onak, malo strši iz frižidera i svaki put kad idem u kuhinju moram ju preskočit inače nebi bilo dobro. Davno sam imala nekakvu mačketinu, zvanu Žak, i ona je uvijek preskakala preko stvari, ali nikad nije uspjela preskočit jer je bila tak užasno debela, pa bi ju ja kao gledala i zderala se: „Zakaj si tak prokleto debela?!“ i onda bi otišla spat, jer, jasno je ko dan da je vrijeme novac. Ček malo...mislim da nikad nisam imala mačku...

Uglavnom, nisam saznala kaj je to bilo u mojoj kuhinji, ali sigurna sam da je to bilo nešto što je imalo prljave noge, jer je bilo prljavštine po podu kroz cijelu kuhinju, a znam da nisam to ja tamo sigurno stavila osim, naravno, ako jesam. Isto tako je bilo prljavštine po mom kalendaru iz Navještenja sa likom onog tamo sa križem na čelu. I taj kalendar me potsjetio da je Božić, ono kao, sutra, preksutra ili možda čak danas, nemam pojma, tak da ovaj post danas je o čudu zvanom Božično vrijeme u koje se i Isus rodio i o Mariji Mageljan i sve te gluposti. Zapravo, ne znam baš puno o samom Božiću, jer svaki put kad su mi došli fanatici raznoraznih religija iz crkve katoličke i probali me natjerat da odem u crkvu, ja bi počela vikat: „Nema šanse, ja mrzim vještice!“ i onda bi bacila onu plastičnu vrtnu stolicu iz Mercatonea na njih tak da ih maknem sa svog posjeda. Zapravo mislim da se to dogodilo jedan put jer znam da sam u životu kupila samo jedan plastični vrtni stolac koji je imao zapečenu limenku pive il čega već za svoj naslon za ruke jer je stajao na ljetnom suncu nekih 100 dana kad sam probala pomoć izgradit ogradu oko posjeda mog, a zapravo sam udrila u žicu sa strujom pa mi se krov zapalio.

Ah, znam da vam je ovo puno za čitat, ali nije me briga za vaše mentalno stanje, idioti! Tak da ću vam i opisati moje najgore Božiće u mom životu. I to ću postat sutra! Tak da imam post za sutra, danas sam previše tog natipkala, znam, jer jednom kad sam isto tak previše natipkala, nestalo mi je struje u tastaturi il kaj već kola tom spravom, pa sam odjurila u HG Spot i zderala se na onog hipija od šefa tog zdanja da mi je dao neispravnu tastaturu, on to nije htio priznat, pa se zderem: „Tiiii! Tiiii! Zar ti ne znaš tko sam ja? Ne? Francesca! Misliš li da svaki tornado ima takvo slično ime slučajno?“ pa razbim onaj tamo stakleni ormar sa nekakvim bezveznim stvarima unutra, odem do blagajnice pa joj velim da pozove upravitelja jer šef remeti javni red i mir...

Jedan od najvećih misterija nije onaj o čudovištu iz Loch Nessa. Nije niti onaj o Roswellu. A, vrag te odnio, nije niti taj o kojem ti upravo razmišljaš.

Najveći misterij svih vremena se upravo nalazi u mom dvorištu. U mom dvorištu povrh garaže. U mom dvorištu povrh garaže stoje/leže/čitaju novine dvije cigle. Navrh krova.
Zanimljiva je i sama lokacija. Ne samo da se nalaze na mojoj garaži, nego se nalaze na sjevernom djelu garaže. Što može upućivati na štošta, ali to je misterij i odgovor ne mogu dati. Isto tako znam da se nalaze iznad garaže broj 6. Što isto tako može upućivati na bog-zna-kaj, ali ovakav misterij nije viđen još iz doba gerilskih ratova na skandinavskom poluotoku, pa je stvarno teško riješiti tu zagonetku.
Ono što sigurno znamo je to da su to dvije cigle napravljene od terakote, koje su uslijed slobodnog pada pale na krov garaže broj 6., nisu pale niti na broj 1, niti 2, niti 3, niti 4, niti 5, nego baš šest.
Tko ih je bacio?
Ili – što ih je bacilo?
Hmm...to je misterij.

Nakon dužeg promatranja ustanovih da cigle nemaju kotače niti bilo kakvo drugo sredstvo za micanje – što znači da se ne mogu pomaknut s krova, ali nisu mogle niti same doć na krov budući da im fale krila ili teleportacijski kanal – netko je morao doći i postaviti ih na krov, međutim moje 3 sigurnosne kamere zabilježile nisu ništa, te je vjerojatnije da su bačene sa udaljenosti na krov. Moguće je pretpostaviti da je netko ciljao na prozor, ali ne bih se kladila. Dalje, otporne su na sve prirodne oborine i nema apsolutne šanse da padnu sa krova.

A tu sad u priču stupam ja! Ili sam trebala stupit, no nije bitno. Nisam znala kak da ih natjeram da nestanu, pa sam odlučila onak kao slučajno nešto govorit dok prolazim pored garaže broj šest. Hodam i usput kažem: „Ajoj! Pa, umalo zaboravih! Trebaju mi dvije cigle za onaj zid koji gradim, hm hm hm, di da nađem dvije cigle? Možda na krovu? Ah, gle!“
No cigle nisu reagirale na ovu strašnu indirektnu prijetnju. Rekoh, neš indirektno, onda oš direktno.

Vrijeme je za poduku. Mnogi od vas sigurno ne znaju što je to svemir. Pa evo vam odgovora, neznalice – svemir je u pravilu sve ono što je izvan naše atmosfere. Iznenađujuće? Kaj bi tek rekli na ovo – svemir je ogroman! Veći od Rusije i usta Micka Jaggera zajedno. Čini se nevjerojatno, ali je istinito.
Svemir nije jednostavan za shvatit. Najjednostavniji način je da ga promatrate. Zgrabite svoj teleskop ili dalekozor i uperite ga prema zvijezdama. Kaj vidite? Svemir, baby! Ogroman prazan prostor ispunjen tamom koji guta sve živo i mrtvo, od molekula do space shuttle-ova. Gledajte u svemir sa strahopoštovanjem, jer ako se zamjerite svemiru, možete gadno završit, najvjerojatnije u Suncu.

Dakle, kad uperite svoj teleskop u nebo, prema svemiru; između dosadne svemirske tame vidjet ćete sitne točkice. Te točkice su zvijezde – nešto slično našem suncu koje nas ubija vrućinom tokom dana i svojom neprisutnošću noću. Iako se čine jako male i skroz sitne, one su zapravo ogromne i skroz velike, ali čini se da su jako male i skroz sitne jer su užasno udaljene i fakat daleko. U davnim vremenima, prije mnogo godina, pa vjerojatno i prije krista, trećerazredni astronomi su iz dosade crtali linije od-do zvijezde, time stvarajući primitivne crteže, koji su tolko loše napravljeni da običan smrtnik ne može razaznati što je što, međutim netko je jednom rekao da ti crteži predstavljaju čudne stvari kao što su rak, strijelac i ostale, ne znam, menzure raznih veličina. To su napravili zato što ništa nisu radili bezveze, jer u svemiru živi taj gigantski rak koji želi prepoloviti naš planet svojim nebeskim kliještima astronomskih proporcija. Na našu sreću imamo ovdje i strijelca koji ga drži na sigurnoj udaljenosti svojim strijelama. Al nemojte me uzet za riječ. Nek vam svemir sam ispriča tu priču.
 
Planeti. Kolko ih ima? Devet. Tak je. Nema ih više od devet. Dobro, ima, ali nisu bitni ti drugi. Na svakom planetu od ovih devet je postojao život, baš kao što postoji sada na Zemlji. Mi smo uslijed nekih nepoznatih razloga ostali pošteđeni smrti, dok su ostali odmah umrli jer im je okrutni svemir uskratio atmosferu ili nakalemio zvijezdu 2 kilometra od planeta. Sva sreća pa je sunce udaljeno od nas kojih 400, a ima sigurno i 500 kilometara.

Kaj se tiče naše planete Zemlje – svi znaju da će kihnut ubrzo. Zbog toga ćemo biti prisiljeni napustit naš krasan dom i nastanit se među zvijezdama. Iskreno se nadam da to nije istina, jer ćemo sigurno odmah umrijet od te stravične vrućine koja tamo vlada. Ali ako ćemo biti dovoljno daleko, tamo gdje nema opasnosti od izgaranja, ja sam skroz za!

E, sad kad znate skoro sve o svemiru, sigurno vas nešto potiče da zaljepite raketu na svoja leđa i lansirate se u pravi raj. I ne, ovo nije bila nekakva gay sex zezancija. A dobro, pa kaj onda? Ono kaj je bitno je to da shvatite da je svemir opasan, i bez zaštite ćete završiti u galaksiji boli! I ne, ovo nije nastavak gay sex zezancije. Igrajte sigurno i zapamtite ove stvari o svemiru:

-svemir ne sadrži kisik. Ako ćete ići u svemir, poželjno je da otkopčate svog dedu, uzmete mu bocu i tek onda krenete na put.
-svemir može biti ili užasno vruć ili užasno hladan, zato obavezno uzmite nekoliko komada deka i par kratkih majica i hlača. I japanke.
-u svemiru nema gravitacije. Zašto? Nije bitno, nego, upravo zbog toga morate pažljivo postupiti. Recimo, običan piknik u svemiru bi mogao biti uništen jednostavno time što bi hrana letila po svuda. I ne samo to, bez gravitacije stvari postaju ubojiti projektili. Tak da se onaj pileći batak može zaletit u nečiju glavu i tog nekog ubit. A to nije smiješno.
-brz let oko Zemlje uzrokuje pomake u vremenu. Ako ćeš ikad biti u svemiru i imati priliku iskoristiti pomake u vremenu, ponašaj se odgovorno.
-gledanje direktno u sunce nije samo glupo i bolno za oči, nego će i rastopiti tvoje lice. Uvijek gledaj u sunce sa zatvorenim očima.
-obavezno bacit treba pogled na Zemlju. Kineski zid i glava Ivana Šukera su glavne atrakcije.

Konačno, najvažnija stvar je povratak. Povratak mora biti dobro isplaniran, jer ako nije dobro isplaniran, vjerojatno ćeš postat homo-carbonis. Ako želiš sigurno sletjeti na površinu, pobrini se da sva obleka, svemirska odjela ili svemirka kapusla ima naljepljene racing crte i zašarafljen spojler. Tako ćeš dat atmosferi do znanja da s tobom nema zezancije i siguran povratak je zagarantiran.

Nešto sam zaboravila? Napišite.

Rekla sam da ću napisat nešto o, kako to ivand-mene-nitko-ne-voli kaže, tajnom Martinovom partyju. Ali sad je već malo kasno za to, prošlo je već čitavih nekoliko dana. Samo znam da sam došla doma ujutro i smrzla se u busu i kad sam krenula otključat vrata, pazi ovo – provučem karticu i – niš! Provučem opet i opet niš. Sad si mislim, buš ti meni išel –bip, bip, kad ti ja sad brojke utipkam. Utipkam password i niš. A vrag te odnio, već sam bila luda jer sam se smrzla, izvadim ključ, stavim u bravu, probam okrenut i niš. Netko ostavio ključ u bravi – brilliant! Da skratim, smrznula sam se i probudila sve oko sebe, uključujući ukučane moje kuće, te ona dva stana koja su u drugoj polovici – a to je zato kaj sam zaboravila isključit alarm kad sam otvorila vrata. A kaj ćeš...i to se jednom moralo dogodit.

Dragi blogeri i blogerice, ono što slijedi je VRLO važna vijest!

Na današnji dan, prije točno 2 godine, Francesca, ja, sam položila vozački ispit. Od prve!
Ah, kako to davno bješe...
Još uvijek se sijećam svega. I mog instruktora i moje komisije i mojih vozačkih sposobnosti i pomaganja od strane instruktora i Reno Klija kojeg sam vozila, i kak sam se znala bočno sparkirat s tom gajbom i....
I danas, pošto je to jubilej, tko god dođe kod mene ima besplatnu cugu.

Sva sreća pa ne znate di je moj birc.

Uzmimo u obzir slijedeće:

1) Niti jedna poznata vrsta sobova ne može letjeti. Ali postoje 300,000 živih organizama koji koriste zrak kao medij za kretanje, a koje još treba klasificirati. I dok su to većinom insekti i razni bacili, to ne isključuje potpuno letećeg soba kojeg je vidio samo Deda Mraz.

2) Na svijetu postoji 2 miljarde djece (osoba ispod 18 godina). Ali, uzimajući u obzir da Deda Mraz ne posjećuje one koji su Muslimani, Hinduisti, Budisti i Židovi, to smanjuje širinu posla na 15% od ukupnog – 378 milijuna. Uzmimo da svako kućanstvo u prosjeku ima 3.5 djece, to je 91.8 milijuna kuća. Uzimajući u obzir da u svakom ima barem jedno dobro djete.

3) Deda Mraz ima 31 sat Božića da obavi posao, zahvaljujući drugačijim vremenskim zonama i rotaciji zemlje, prepostavljajući da putuje sa istoka na zapad (to se čini logičnim).

To znači 822,6 posjeta u sekundi. A to znači da za svako kršćansko kućanstvo ima jednu tisućinku vremena za parking, izlazak iz saonica, provlačenje kroz dimnjak, stavljanje poklona, jedenje kolača, penjanje uz dimnjak, ulazak u saonice i odlazak prema slijedećoj kući.

Pretpostavljajući da je svaka kuća od onih 91.8 milijuna raspoređena pravilno oko zemlje (što znamo da nije moguće, ali da bi mogli izračunat nekaj, bear with me), govorimo o  1,25502km do svake kuće, a totalni iznos kilometraže je 120,675 – 804,500km, ne uzimajući u obzir stanke koje većina nas mora uzet na putovanju dugom 31h, hranjenje itd..

To znači da Deda Mraz ima sanjke koje idu 1045.85 km/s.

4) Nosivost saonica je pak nešto drugo. Recimo da svako dijete dobije kutiju Lego kockica srednje veličine koja teži 1kg, sanjke bi nosile 321,300 tona tereta, ne računajući Dedu Mraza, koji je još k tome uvijek opisivan kao debela osoba.

Običan sob ne može potegnuti više od 100kg. Recimo da «leteći sob» može povući deset puta više od običnog, opet nije dovoljno da obavi posao sa njih osam ili devet. Trebalo bi imati 215,000 sobova. To pak povećava sveukupnu težinu sa 321,300 na nekih 354,000 tona.

5) 354,000 tona teške saonice koje putuju brzinom od 1045.85 km/s stvaraju ogroman otpor zraka – to će zapaliti sobove na isti način kak se Space Shuttle zagrije kad ulazi u atmosferu. Vodeći par sobova će absorbirati 14 kvintilijuna đula energije. U sekundi. Svaki od njih.

Ukratko, zapalit će se, gotovo odmah, time izlažući slijedeći par sobova istoj reakciji, stvarajući ogromne sonične eksplozije. Čitava ekipa sobova će ispariti u roku od 4 tisućinki sekunde. U međuvremenu će Deda Mraz biti izložen ogromnoj centrifugalnoj sili, 17,500.06 puta jačoj od gravitacije. Deda Mraz od 115kg (što je jako mršavo za njega) bi bio zaljepljen za stražnji dio svojih saonica snagom od 1,961,370 kg...

Da zaključim – ako je Deda Mraz ikada išao djeliti poklone za Božić, sada je mrtav.

Dječica, nemojte plakat...