Francesca Extraordinaire

Neki dan posvjedočih intervjuu u kojem je bila intervjuirana meni najdraža i najbolja osoba na čitavoj planeti. Fifty Cent. Uglavnom, Fifty Cent žlabrlja o svojim albumima i kako su njegove pjesme vrlo duboke i većina ih je o smrti i tak (aha, aha, ma jel, pa da „In the Club“ i „I'm a P.I.M.P.“ te fakat natjeraju na razmišljanje). Kad odjednom kaže: „Tupac je bio onak kužiš opsjednut sa smrću i to se vidi u njegovim albumima kao što su „Ready to Die“ i „Life After Death““. Ok, jel me zezaš il kaj? Ljudi moji, ja sam bijele rase i ne volim rap niti hip-hop sranja, ali čak i ja znam da to nisu Tupacovi albumi, nego B.I.G.ovi. Čovjek bi pomislio da netko tako utjecajan u rap glazbi mora to znat. Mislim, to je isto ko da sad dođe Ćiro i veli da mu je super igrač '98 bio Šuker i da je zahvaljujući njemu u Francuskoj na svijetskom prvenstvu treće mjesto osvojila Švicarska. Nebi li ga to odalo da je totalno lažan? A mogu se kladit da ko klinac Fitty nije niti slušao rap, nego Barbaru Streisand i da je živio u predgrađu.

Mrzim ga. Mrzim njegove zatupljujuće pjesme. Mrzim njegove pričice o tome kak su ga izbadali i upucavali. Mrzim kak se ponaša ko da je neznamkaj. Mrzim njegove svađice sa ljudima samo da proda što više svog brain-washing materijala. Mrzim kaj nosi pancirku non-stop. I fakat mrzim to kaj ljudi ne vide da je totalna izmišljotina.

Jednog dana ću ga pronać i uništit ga. Samo nek dođe u neku od obližnjih zemalja, ja sam prva u redu koja će kupit kartu i bacit mu bombu na stejđ.
Zamisli ovo:
Imaš pozornicu i odjednom se pojave Fitty i njegova ekipa back repera i počne njihova „muzika“. I „show“ traje dva sata.

E kad to doživim, znat ću kak Pakao izgleda i neće me više biti strah.


Kids, kids, kids. As far as Daddy's concerned, you're both potential
murderers.

-- Homer Simpson
Who Shot Mr. Burns? (Part 2)

Bok moji obožavtelji! Sretan Uskrs ak ste kršćani i Sretan Nikaj ak niste!
Nemojte misliti da sam zaboravila na vas (iako admini očito jesu) i na to da vam moram ispričati uskrsnu priču.
Budući da onak nemam pojma o Uskrsu, išla se ja malo informirati, pa zgrabim svoju Bibliju (a da nije ilustrirana) i idem ja to čitat. Opet – prvi put smo prošli još s Tomom. Ali sad se vraćamo u ranije dane i pomno koračamo u znanost „Isusologija“.
E sad, moram reći da nema tu nikaj posebno. Samo uskrsnuće nema posebnog značenja. Isus je oživio. Ozbiljno, to je to. Nikakve skrivene poruke tu nema. Isus je rođen na Božić i ubijen na Veliki Petak (il kak već), prema tome živio je 4 mjeseca. Nakon tri dana, na Uskrs, se vratio, i to the knjiga opisuje ovako:

Grobnica bješe zapečaćena teškim kamenom kojeg niti jedna dizalica ne može pomaknuti. Isus je bio zatočen i klaustrofobičan. Počeo je grepsti po unutrašnjoj strani kamena i plakati. Tada Bog naredi svojim najvjernijim anđelima da siđu sa neba, odvale kamen i dovedu Njegovog sina u vječno kraljevstvo. Anđeli napraviše kako im bješe naređeno, te odvale težak kamen sa groba u stranu. Uto sunce obasja Isusovo preplašeno lice, prvi put nakon što je zašlo tri puta. Tada je Isus rekao anđelima da se vrate natrag Ocu i da Mu kažu da želi još jednom vidjeti svijet u obliku čovjeka. Anđeli učiniše kako im je rečeno, ostavljajući Isusa samog. Isusu bješe dosadno, te se nasloni na odvaljeni kamen koji je samo nekoliko minuta ranije čvrsto zatvarao grobnicu u kojoj je počivao. Odjednom se kamen poče polako pomicati, pa sve brže i brže, te se odkotrlja velikom brzinom od Isusa.

Pod brdom, bezazleno, sjedaše dva zeca. Zečica i zec. Sa svojom dječicom. I baš kada su mislili da im je potrebno još djece, čuju nekakav čudan zvuk i osjete kako se zemlja trese. SPLAT! Zečica bješe pregažena velikim kamenom. Zec je osjetio veliku tugu, ali opet, ipak nekakvo olakšanje jer je ostao živ. Dok se to sve događalo, Isus je stajao navrh brda sa rukama u džepovima i fućkao, gledajući prema kotrljajućem kamenu.

Tamo, ptica skakuće i traži hranu za svoje ptiće, baš kao što joj je to Gospodin naredio. U trenutku kad ptica ugleda svoj plijen, kotrljajući kamen se dokotrlja i smrvi je ko kak izolir klješta smrve orah kad nemaš čekić. Kad Isus ugleda to, nešto ga presječe u križima od tuge. Bilo mu je žao što je ptica poginula, no tada jedan glas prekine njegovo tugovanje. To bješe preživjeli zec. On bješe veoma ljut na onoga koji je poslao tu nesreću na njega i njegovo sedamdeset i jedno djete, te je ljutito mahao svojom malom šakom pred Isusom, što u globalu izgleda više slatkasto nego ljuto. Zec je želio znati što će sada biti s njim i njegovom malom obitelji, te kak može nadomijestiti ono stopedeset i troje djece koje su mu se trebale roditi. Isus je na to nekoliko trenutaka samo nepomično stajao i razmišljao o rješenju, jerbo se stvarno osjećao ko idiot. I baš, kako je razmišljao, ugleda ptičje gnijezdo koje je bezazleno stajalo na granama obližnjeg drveta. U gnijezdu je ležalo nekoliko točkastih jaja, no bez majke koja bi ih grijala. Isus tada zaključi da im je majka sigurno bila ona ptica koju je pogazio kamen. I tada mu sine ideja.

Skinuo je gnijezdo sa grane i položio jaja ispred zeca. Tada odluči istaknuti svoju mudrost, koja je još bila zaista nevjerojatno dobro održana unatoč tome što je bio zatočen tri dana u grobnici, što bi recimo sve dovelo do stanja ludosti, te kaže zecu da bi trebao biti Gospodu zahvalan i za ono malo djece koje ima, jerbo ih je uzimao zdravo za gotovo. Zec tada shvati da Isus dobro zbori, te ga zamoli da mu kaže način na koji bi mu se mogao odužiti za svoje grozno ponašanje. Isus mu se nasmješi zbog toga što je zec shvatio poruku, a i zbog toga što je prebacivanje krivnje uspjelo. Tada mu reče da se iskupiti može jedino ako pronađe dom ovim jajima i da to treba raditi od tada pa svake godine nadalje. I tako je zec nosio jaja ljudima i njihovoj djeci, u kojoj je vidio čistoću, dobrotu i ostale kvalitete koje su obilježene kao „dobre“.
 - Joža 2:76

Ah, kakva super priča, ha? Ovo je naravno priča koja vam objašnjava kako je uopće nastala čitava tradicija sa zecom za Uskrs. A sad ću, pošto je ovo jedan veliki blagdan, podijeliti sa vama moje najdraže ulomke iz Biblije. U ovim teškim vremenima kojim vladaju ratovi, financijski problemi i cijevčice za hranjenje, nekoliko ohrabrujućih riječi neće škoditi. Molim vas, uzmite malo vremena i razmislite o slijedećim ulomcima:

Isus je odrastao u pozitivnom okruženju i izrastao u pravog mladića, no patio je od nedostatka samopoštovanja. Znao je u srcu da je upravo on sin božji i da mora biti primjer svima, no to ga i dalje nije ohrabrivalo. Nije mogao naći puta kako ostvariti svoj cilj, te je nabio telefonski račun zbog beskonačnog zvanja na linije za pomoć. Ali opet, nije našao riješenje. Mjesecima kasnije, Isus nije više mogao ovako dalje, baci se na koljena i digne ruke u zrak, te pozove svog Oca da mu pomogne, da mu da znak kako bi uistinu potvrdio svoj identitet, jerbo Marija nikada nije tražila DNK analizu. I kako je Isus molio i zvao oca, odjednom se oblaci raziđu i obasja ga sunce. Po prvi put u životu, Isus osjeti kako Duh Sveti silazi na njega. Mislim, valjda je tak. Duh Sveti radi takve stvari, jel da? Mah, zakaj uopće pitam tebe...Ti ne znaš. Priznaj, ne znaš. Mogu ti reć da je Duh Sveti napisao izvrsnu pjesmu i održao odličan koncert u koloseumu, i ti bi to morao prihvatiti jer ja posvjedočih djelima Božjim, a ti si samo obična propalica. Pa onda izvoliš ovo prihvatit kao vjerodostojnu informaciju, bitch! No, gdje stadoh? Aha, Isus. Isus je plakao od veselja. Ali ne na gay način, tada je bilo ok plakati čak i ako si mesija. Tada Gospod prozbori: „Sad si frajer!“. I Isus uistinu shvati da je frajer, te ponovno zaplače.
- Štef 7:23

I još samo dvije minute do kraja! Malta i Hrvatska su izjednačene. Ide Isus! Isus driblja, prelazi u kazneni prostor! Prolazi zadnjeg obrambenog! Dodaje Prši! Iiiii! I Prš..neeee, nee, lopta se odbila od stative. Ali, što je to? Isus sustiže loptu i pospreeeema je! Da, da! Dobro je! Vrijeme je isteklo i Hrvatska ima dodatnih 3 bodova! Ah, kakva li je ovo samo Isusova pobjeda! Oho, evo i suze sretnice u Isusovim očima, nije li ovo veličanstven trenutak?!
- Mićo 5:56

Kada završi sa plakanjem, Isus ispruži komad kruha u jednoj i kalež vina u drugoj ruci. „Jedite od ovoga svi“, reče i pošalje kruh onome slijeva, „ovo je moje tijelo.“ Juda ga pogleda u čudu, podigne lijevu obrvu, te napokon prozbori o svojem čuđenju. Pitao je Isusa kako to može biti njegovo tijelo, kada njegovo tijelo sjedi na stolcu upravo ispred njega. Isus tada objasni Judi da je to samo metafora i da to nije zaista njegovo tijelo, nego običan kruh. Juda mu povjeruje i kaže da bi bilo malo nastrano i homoerotično da je stvarno to njegovo tijelo. Tada Pavao ustane i kaže da ga ova situacija strašno muči. Isus mu priđe i kaže da zna kako mu je teško jerbo će izgubiti svog vođu kojeg će netko iz ove sobe izdati, no Pavao odmahne glavom i kaže da ga zapravo muči taj gay kruh o kojem Juda priča. I tada su Isus i učenici zaplakali, jer je već prošlo negdje čitavih 4 minute od posljednjeg dobrog isplakavanja.

Kada su se dobro isplakali, ponovno im na usne dođe osmjeh. Tada Isus ispruži ruku u kojoj drži kalež sa vinom. „Pijte iz ovoga svi“, reče, „Ovo je moja krv.“ Uto opet Juda istupi i pita Isusa je li to usitinu njegova krv. I što si On zamišlja, da su oni vampiri? Tada mu Isus objasni da je to zapravo samo vino. Juda ga upita zašto onda tvrdi da je krv? Uto se Ivan prestraši i sakri se pod stolom, jerbo je počeo vjerovati da je Isus zapravo vampir. Isusu bješe potrebno čitavih pola sata da uvjeri Ivana da ne postoje vampiri i da se normalno sjedne za stol kao i svi ostali, i kada mu napokon uspije, Juda Ivanu ponudi čašicu krvi..ovaj, vina i Ivan opet pobježe pod stol dok kažeš „Albuquerque“. Tamo se sklupčao i počeo plakati od straha. Tada i Isus zaplače, kao i ostali apostoli.
- Miljenko 5:18

Kadgod se osjetim razapnutom između sumnje i sumnje, jednostavno se prisjetim ovih krasnih ulomaka i njihove prekrasne i poučne poruke koje uvijek oslobode moj um. Nije bitno jesi li Kršćanin, Muslić, Židov ili kakav nevjernik, znaj da i tebi mogu koristiti ovi mudri redovi. Danas je dan kada svatko treba preispitati svoju vjeru. Ali kako danas prerasta u sutra i sutra u slijedeći dan i slijedeći dan postaje Srijeda, pojavit će se novi problemi u našim životima. Kada se nađeš u teškim trenucima, samo se zapitaj – što bi Isus napravio? Po svemu sudeći, odgovor je – zaplakao.

Nadam se da ste uživali u današnjem postu onoliko, koliko sam i ja uživala. I dalje uživajte u svojim finim jajima, janjetinama i šunkama dok još možete, jer svi poslije tak i tak idete ravno u Pakao!

Flanders:
Y'know, Simpson, I feel kinda silly, but, uh, you know, what
the hey, you know ... kinda reminds me of my good ole
fraternity days.

Homer: D'oh! Oh my God! He's enjoying it!

Dead Putting Society

Okej, pa započnimo (i završimo) sa jednom stvari koja me ubija u pojam već čitavih 7 (sedam!) dana. Kvaliteta izvještavanja događaja u svijetu je toliko dobra, ovih dana, da jedine informacije koje uzimam kao dobre su one koje dobim na trač-partijima. Jer, dođem doma, upalim televizor i vidim vijesti o kojima nitko tko drži barem malo do sebe nebi razglabao, kao što je npr. slučaj Majkl Đekson i zlostavljanje djece. Ok, dobro, znam da smo glupa i ignorantna rasa koja će uskoro biti uništena, ali kvragu žgaravica me zapeče kad se sjetim da većina ljudi neće vježbati osnovnu ljudsku pristojnost i promijeniti prokleti kanal.
I iako sam izvukla tv iz struje, posprejala ekran sa crnim sprejom i udarila čekićem po kučištu par puta, još uvijek uspijevam čuti previše glupih vijesti. Ne znam jel je to zato kaj svi ponavljaju te vijesti ili su mediji uspjeli naći put i ilegalno emitiraju vijesti unutar moje glave. U zadnjih 7, ako ne i više, dana, glasovi u mojoj glavi su mi ostavljali vijesti o Terri Schiavo, o ženi koja se bori za život ili smrt, ovisno koga pitaš. Nevjerojatno, ali mediji su nekak uspjeli napraviti pravi rat između onih koji žele nastaviti beznačajno postojanje i onih koji žele ubiti uspavanu ljepoticu. Ili vice versa, ne sjećam se.

Pitanje:
Zašto je to vijest? Ok, može biti lokalna vijest, ili čak evo nek bude i nacionalna vijest, ali zašto je to svijetska vijest? I već tak dugo? Nitko neće ništa naučiti iz ovog slučaja, ak se na to puca. Sve kaj će se dogoditi je to da će neki ljudi pokrenuti debatu, beznačajno vrištati jedni na druge i neće riješiti apsolutno ništa.
Ne mogu, pobogu, shvatiti da u svijetu u kojem se događaju milijuni događaja dnevno, uvijek slušamo o iste 4 ili 5 priče do one točke kad više nisu vijest nego drama. Terri dobiva tolko pažnje da bi čovjek pomislio da je upravo ona koja je zapravo zlostavljala djecu na Đeksonovom ranču i zna gdje se skriva Gotovina.

Vjerujem da je ona jedna prekrasna osoba, ali kvragu mrtva je kaj se tiče pravog života. Neće sutra skočit iz kreveta i počet plesat tap-dance. Rok trajanja za to je prošao. Što prije ona umre, to ćemo brže moći nastaviti dalje i slušati druge vijesti, dok njezina duša leti prostranstvima Raja. Ak čovječanstvo posjeduje ove magične cjevčice za hranjenje koje mogu produžiti život, pa ajmo zakačit još par tih cijevčica u jadne zemlje ko Zanzibar di ljudi gladuju non-stop. Umjesto da se koncentriramo na minijaturnu točkicu na sonaru smrti, ajmo pogledati čitavu sliku, koja, osim što je veća, je ružnija, krvavija i sadrži milijune ljudi koji umiru. Možda postoji kakav magičan način da se pomogne tim ljudima, umjesto koncentriranja samo na jednu biljku sa oštećenim mozgom, održavanom na životu kroz medicinsku znanost poricanja. Zapravo, više me u ovoj priči zanimaju te cijevčice, nego činjenica da nekog zapravo drže na životu. Mislim, kolko dugo posjedujemo tehologiju da jednostavno pošaljemo hranu u nečiji trbuh kroz cijev i zašto je ta tehnologija monopolizirana od strane zdravstva? Prosječan čovjek mora teško radit da bi jeo. Ja, na primjer, moram otić u kuhinju i tražiti po elementima i frižideru, ko životinja, stvari koje su jestive, i puno puta ta potraga završi neuspješno. Bilo bi super kad bi mi doktor došao i zašarafio cijev za trbuh i jednostavno slao hranu. Ne samo da bi uštedjela ono vrijeme kroz koje tražim hranu, nego i ono koje trošim na žvakanje. I tak bi se uspio ostvariti moj san, a to je život u kojem ne moraš niš radit. A onda, nakon jedno par godina kad umrem prerano od neaktivnosti, mogla bi se prisjećati vremena kojeg sam uspjela uštediti zbog netraženja hrane i ne žvakanja.

I ak ikad završim u braku s nekim tko čita moje tekstove, želim dati na znanje da ako završim u komi, ne želim da me se drži na životu. Želim da se moje tijelo da znanosti, poželjno onom obliku znanosti koja svojim panđama dere po moralnom sistemu samog Raja. Ne, stvarno, ne želim postojati ko hrpa mesa koja živi samo milošću cijevčice. Koja je svrha? To je užasna situacija za svakog, ali je isto tako užasna situacija koja se neće poboljšati s vremenom. Tvoj život nema kvalitetu ako niti ne znaš da si živ. Nek ona i katastrofalni medijski izvještaji o njenom (ne)životu umru već jednom.

Oh everything's cruel according to you. Keeping him chained us in the
backyard is cruel. Pulling his tail is cruel. Yelling in his ears is
cruel. Everything is cruel. So excuse me if I'm cruel.

-- Homer Simpson
Bart Gets An Elephant

Nemrem vjerovat, danas se probudim i proljeće je. I to već nekoliko dana. I sad kaj napravit? Obučeš si nekaj na sebe i traper jaknu, jer kao, proljeće je vani. Vidiš sunce, visibabe i sva ta sranja. I izađem van i kaj osjetim? Prokleti britanski zrak (note: novi izraz). Tak je hladno na 8 stupnjeva da mi je sve žao kaj nije niže, jer je npr na 1 stupanj onak skroz toplije. I sad moram ić u Zagreb, a kao što svi već znate, ja živim u 8 krugu Pakla i potreban mi je prijevoz do velebne nam metropole. Pa si sve mislim kak bum izbjegla britanski zrak kad se sjednem u auto i odfuram uz puhanje na 1 i toplinom na onak iscrtkano crveno, uz zvukove Act Naturally pjesme, naravno. I baš kad mi je ruka posezala za ključevima, čujem uzvik „NEEEEE!“ pogledam kaj se dešava, a to ono moja majčo (majčo=majka). Velim joj „Kaje?“, ona će „Kaje kaje?!“, ja ću „Pa dobro kaj hoćeš, kaj ne vidiš da idem?“, ona će „Kam ideš?“, ja ću „Pa idem“, ona će „Dobro.“ I sad kaj, nastavim prema ključu od auta, kad opet „NEEE!“, reko „Dobro, kaj sad?!“ ona će „Ne možeš s autom.“, ja ću „Zakaj, bosnu ti vidim?“ ona će, „Pa starom treba.“ Ja ću, „Za kaj?!“ ona će, „Pa ide...on...“ ja ću, „Kam?“ ona će „Pa....kod frizera.“

Uglavnom, nije mi dala auto jer je stari morao ići kod frizera, mislim ko da nema noge ili bicikl.

„Super, sad moram na britanski zrak van i u kontaminirani zrak u bus!“ ja ću.
 „Nebuš umrla...“ ona će samouvjereno

 „Hoću! Hoću! Umrjet ću, želiš li da ti jedino djete umre?! Ko da ne znaš da tak i tak su mi dijagnosticirali bolest i sad hoćeš još ubrzat proces?“
 „Kao prvo, ak umreš imam tvoju sestru kao rezervu, kao drugo ono kaj su ti dijagnosticirali nije niš strašno.“
 „Ma nemoj! Jel ti znaš da je to neizlječivo? Osim toga, kaj ti to sad znači imam tvoju sestru ko rezervu?“
 „Pa to zn--„
 „Kaj? Neću naslijedit sve onda? Jel mi to želiš reći, prvo me šalješ u death mobile od ZET-a i sad mi oduzimaš ono što mi je garantirano samim rođenjem?“
 „Dobro kaj ti hoćeš?“
 „Kak kaj hoću, ja se tu patim i radim čitave dane, dižem se ujutro rano dok još nije ni sunce izašlo, a idem spat kad sunce počinje izlazit i hranim cucke i plaćam račune i vozim te kad ti nekam trebaš ići i rad--„
 „Odi s autom...“
 „...im nonstop s tim prokletim kafićem i kaj? Kaj dobijem? Auto? Auto?! Majčo ti si najbolja mama na svijetu! Najbolja!“
 „Jel jesam, ha? *smile* Pa dobro, jesam, hehe, onda buš mi otišla po nek--“
 „Ajde bok!“
 
I to je tak otprilike svaki dan.
Uglavnom, stara babetina zima je pobrala svoje krpice i vratila se u svoju špilju, sunce opet sija, ptičice opet seru po mom autu, mogu napokon otvorit prozor a da pritom istog trena ne ostanem smrznuta i ono najvažnije, sunce sija. Ok, to sam već navela, ali nema veze. Svi znamo kaj to znači. Vrijeme je za Nagradnu Igru! I ne, ovaj put nećete trebati odgovarati na moja pitanja ili pogađati kaj je to kaj sam vidla iz tramvaja ili nekaj slično tome. Ovaj put je puno, puno gore.
Gore je zato kaj moraš napisat svoj prokleti životopis i pritom doživit sramotu ogromnih razmjera. Mislim, kak ćeš napisat da znaš radit u Excelu kad ne znaš. I kak ćeš napisat da znaš engleski kad napišeš rečenicu tipa „no one live forever“ (no hidden agenda, dragi kolega)? A osim toga svega, još moraš odgovorit na pitanja koja, ne da su iznad tebe, nego su ko otprilike Everest vs. Sljeme borba.
Radi se o nagradnoj igri koju nam je omogućio svemogući MojPosao, nevjerojatan site gdje možeš, zamisli, tražit posao, a možeš, zamisli, i stavit oglas da daješ posao. Daješ posao... nekaj mi tu ne štima..Nema veze. I iako nećeš pronać zaposlenje jer si gubitnik veći od producenata zabavnih emisija na HTV-u i tvog oca zajedno, možeš se okušati u ovome, jer možda dobiš jednu od nagrada.
Npr. ak si skroz loš, možeš dobit knjigu, jer tko čita knjige – luzeri. Nije čak ni cd rom!
A ak si dobar, što znači da možeš imat ščrbav životopis, ali si igrom slučaja pogodio odgovore, možeš pobrat 10 000 kuna i njima napokon kupit onaj motokultivator iz Peveca koji si priželjkuješ već godinama. Ah, kakav bi to bio vrt...
Da, možeš, ali kao što znamo, vjerojatno nećeš. Dobitnici su uvijek ili tvoj susjed s lijeve strane, ili tvoj susjed s desne. Nikad ti. Ti uvijek pošalješ nekoliko kupona, tvoj susjed s lijeve strane i onaj s desne pošalju jedan i dobe auto iako već imaju nekoliko u dvorištu, dok se ti jadan voziš i dalje u svojoj Hondi Civic. Ali, ne očajavaj. Sve kaj trebaš napravit je nagovorit svoje susjede da zaigraju ovu nagradnu igru, nekoliko puta, a ti samo jednom i – voila! Laptop u krilu i već nabijaš telefonski račun! Nema većeg veselja od početka mjeseca i debele omotnice sa nekakvim zlim ljubičastim slovima otisnutim na njoj.
Mobitel! Savršena stvar za one koji imaju sve! Digitalac! Savršena stvar za one koji žele biti pretučeni u tamnoj uličici usred ničega! Wellness vikend! Savršen tajming za speč se prije ljeta...a ako ne dobiš, uvijek se možeš okitit kvarc kristalima za gotovo jednak izgled....

Nah, vjerojatno me već sad mrzite više od ovlaštenog servisera vašeg auta, i ne samo mene, nego i ovo natjecanje. Ne znam razlog tomu, ali vjerojatno su uskličnici krivi. Mislim da sam spiskala čitav mjesečni inventar uskličnika na ovaj post.

I'm not a bad guy. I work hard and I love my kids. So why should I spend
half my Sunday hearing about how I'm going to Hell?

-- Homer Simpson
Homer the Heretic

//napomena:

Svako malo običavam otvorit ovaj nevjerojatan progam pod nazivom MSWord i istipkat dvije-tri-četri-pet nekoherentnih riječi i onda to objavit svijetu. Svijet to obično prihvati sa velikim veseljem iz nepoznatih razloga, ali znanstvenici tvrde da je to zato kaj je moj blog nešto kao, recimo, stand up komedija...samo bez žive i prave publike, pozornice, spot lighta, grickalica, slave i ugleda.
I tak ovaj put nije bila nikakva iznimka, onak, pomaknem miš na Microsoft Word thingee i kliknem i otvori se, i onda kliknem na dokument u kojem su pohranjeni svi moji prijašnji, a i budući tekstovi isto kao i sadašnji. I da skratim, uvijek me dočeka ono „predmet:“ kad bi trebala počet tipkat i napisat nešto totalno glupo i zabavno. I moram reć da to nije lagan posao, a budući da vama stvarno nedostaje bilo kakav smisao za humor uopće, napisat ću vam tekst o kreiranju mojih posteva, ali ne sad. Neda mi se. Nije to jednostavna tema. Uglavnom, kaj sam s tim htjela reć...da, otvorim Word i vidim „predmet:“, ali ne samo to, nego i naslov „Dan Brown je nula za mene, Nevena Ciganovića“. Kako je Neven došao u moju sobu, ne znam, pretpostavljam da je ušao kroz vrata, ali stvarno mi nije jasno kak je uspio probiti moju lozinku na ulazu u moj profil i pri otvaranju ovog dokumenta. Kako god, uspio je, i izjasnio se vrlo crno na bijelo (note: novi izraz).
Ak niste čitali DaVincijev Kod i Anđele i Demone, nemojte čitat daljnji tekst, jer će vam se svi snovi srušit, dobit ćete otkaz i preselit se u Paromlinsku ulicu. A sve zbog Nevena Ciganovića...//

Prije jedno dva tjedna, ja, Neven Ciganović, sam završila čitanje DaVincijevog Koda. Tu knjigu su mi nabijali na nos i usnice svi moji prijatelji tak dugo dok nisam eventualno pukla i otišla kupiti tu knjižurinu, kojoj su korice, btw, katastrofa dizajnirane.

Svaki božji put kad bi mi recimo došli neki moji prijatelji kao što su Severina, Ivica Đuzel ili Paola Poljak (ne, čekaj, ona ne zna čitat), počela bi rasprava o činjenicama iz te glupe knjige.

“Nevene, honey, znaš li da se u crtićima koriste subliminarnim porukama, a pogotovo u Diznijevim?“ pitali bi oni.

“Nevene, darling, znaš li da je zapravo Luvr putokaz do Svetog Grala?“ opet bi dosađivali.

“Nevene, girlie, pa jel si ti znao da je genij Leonardo bio zapravo gay?“ sa uzbuđenjem bi oni govorili.

E pa meni je dosta toga bilo više! Dosta mi je slušanja o toj glupoj knjizi, i dosta mi je slušanja o tom glupom Leonardu, stavlja me u drugi plan! Nitko ne može biti više gay od mene! Nitko! I zato sam otišla i kupila je tu prek puta u knjižari. Knjiga je skroz lagana, pročitala sam ju u jedno 4 dana.

Prvo kaj ću vam reć je da je većina onoga kaj je Leo napisao totalna kakica. A svi pričaju kao kak je knjiga super i postaneš ovisan i sve i sve i sve, kužiš, pa Dan piše tak da mu svako poglavlje traje od najmanje stranicu do dvije stranice i onda onak dramatično završi.

Pa recimo, pogledajmo primjer poglavlja 4556:

Robert Langdon je žurio hodnicima, ne vjerujući u ono što je upravo ugledao. Preostalo je još samo 2 sata do potpune katastrofe, kad ga je odjednom stislo. Otišao je u javni WC i dok mu se tijelo olakšavalo, mozgom su mu strujala mišljenja o značenjima tih simbola i kako je uopće DaVinci uspio isprogramirat svoju Sony liniju da ga probudi ujutro u 8h kad je evidentno da Sony tada nije postojao kao i bilo kakav drugi oblik tehnologije.

Posegnuo je za papirom, ali..

“Ne!“ Robert uzvikne, „Nema papira!“

Kraj poglavlja.

Sada, da vam kažem, meni je to prilično naporan stil pisanja, ali, znaš, ipak sam pročitala knjigu, obilježila ju sa „meh“ i nastavila svoj uobičajen život kao Neven Ciganović (dakle, posjetila sam svog starog prijatelja, Glumičića, tako dobar dečko – ak me kužite).

Osim toga, sve kao jako teške zagonetke su totalno lagane. Jedna strana je napisana natraške, to sam skužila onak u 0.0000000000001 sekundi, ali u knjizi su im potrebni sati i sati.

I sad kad sve znam, mogu svim svojim neukim prijateljima nabit tu knjigu. Ali njima i to nije dosta, sad kažu da trebam pročitat Anđele i Demone, da je to prava stvar, da je to grand, da je to hip, i sve i sve i sve.

Pa pošto sam Neven Ciganović, i nemam nikaj pametnog za radit prek dana, a opet imam love, otišla sam si kupit tu knjigu. I kaj da vam velim, oni koji su pročitali DVK su glupi ako nisu shvatili da se radi o potpuno i apsolutno istoj knjizi sa drugim imenima glavnih likova. Knjiga je totalno straight.

A zagonetke...lagane ko moji silikonski obrazi. I ak usporediš to sve s Kodom, već znaš tko je negativac.

Što na Zemlji? Tko se usudio ovo objavit? Kaj, prodalo ti se dobro prvi put, pa ajmo samo promijenit imena i mjesto događanja i ponovo lansirati knjigu? To bi stvarno trebalo biti ilegalno. Sutra si obučem svoje roze cipele, stavim peseka u torbicu, torbicu na rame i krećem odmah natrag u knjižaru i vraćam tu knjigu, i naravno tražim natrag svoj novac. A možda ću i tužit za duševnu bol, nisam još sigurna.

Evo da vam pojednostavim:
AD:
Znanstvenik je ubijen
DVK:
Kustos muzeja je ubijen.

AD:
Znanstvenik ima zgodnu kćer.
DVK:
Kustos ima zgodnu unuku.

AD:
Negativci: Iluminati
DVK:
Negativci: Opus Dei

AD:
Zločesti dečko ubi znanstvenika po naredbi misterioznog šefa.
DVK:
Zločesti dečko ubi kustosa po naredbi misterioznog šefa.

AD:
Činjenice o Iluminatma.
DVK:
Činjenice o Katoličanstvu.

AD:
Langdona pozovu na mjesto nesreće, pridružuje mu se kćer.
DVK:
Langdona pozovu na mjesto nesreće, pridružuje mu se unuka.

AD:
Traže antimateriju.
DVK:
Traže Sveti Gral.

AD:
Pomaže im Papina desna ruka.
DVK:
Pomaže im Langdonov stari prijatelj.

AD:
Papina desna ruka je zapravo misteriozan šef.
DVK:
Langdonov stari prijatelj je zapravo misteriozan šef.

AD:
Kćer i Langdon se spetljaju.
DVK:
Unuka i Langdon se spetljaju.

To nije talent ljudi! Ja sam Neven Ciganović, stilist svih i valjda ja znam kaj je talent.

Dan Brown, možeš si zabit to svoje pero s kojim pišeš, netalentirani idiote! Duguješ mi 400 kuna!

//Evo i ovo je tekst koji sam pronašla...ovo me poučilo da moram počet zaključavat kuću navečer. Jer, bosnu ti vidim, da vidim Ciganovića u mraku, dobila bi istovremeno srčani udar, slom živaca i Tourettov sindrom. Nadajmo se da se ovakvo nešto više neće ponoviti.//

 

Hee, hee! I can be a jerk and no one can stop me!

-- Homer Simpson
Itchy & Scratchy Land

Maroon 5...slike govore više od riječi.

Dobro je, nominacije pristižu i mejlom i pm-om. Ovim vas putem, poštovano čitateljstvo, još jednom podsjećam da glasate, naravno oni koji nisu, i time ispunite svoju blogersku dužnost.
Sa stanjem kakvo je sad, već imamo pobjednike, no nikaj još nije odlučeno.

Ovak, kaj se tiče vaših nominacija, znajte da svi oni blogovi koje ste naveli i niste ih zapisali kao link, a ja ne znam koji je to blog, neće ući u natjecanje. Tolko o tome. Glasati možete do 22h, nakon toga ću objavit rezultate.
I još jedna stvar. Svi pobjednici će dobiti službeni certifikat o pobjedi. Naravno, poslan mailom. Ako saznam mailove pobjednika. A saznat ću jer će mi reć koji su.

A sad da nisam u ovom sranju, čitali bi post o St. Patrick's Day i vjerojatno opet razmišljali o tome kak imam zanimljivu maštu. Ha, nemrete imati i ovce i novce.
Ali zauzvrat – slika.

Rainbows and pots of gold...Cheers!

Da, piše MojBlog Awards. Što znači da ste upravo vi, dragi blogeri ovog servisa, potencijalni dobitnici. Zašto? Pa zato kaj je u Petak rođendan broj jedan! To je barem jasno ko dan.
Evo da krenem sa normalnim uvodom. Normalnim za moje pojmove. Daklem, u našoj prirodi je da želimo znati kaj drugi misle o nama. Čak i da veliš da te nije briga. Svi negdje duboko u duši želimo znat. E sad sam se sjetila vremena kad sam se zlagala da mogu čitati iz dlana. Nevjerojatno, ali hrpetina ljudi nije samo povjerovala, nego je izjavila kak je „to čitanje čisto sranje“ i onda bi samo onak ispružili ruku ko da nikad nisu niš rekli. I dok još nisam ni smislila kaj bi izvalila, već je druga osoba ruku ispružila i rekla, „pa da, obično je to sranje, ali daj i meni reci nekaj!“ Ko da sam joj rekla da joj želim pročitat. Nakon toga bi slušali ono što imam za reć sa nevjerojatnom koncentriranošću, takvom kakvu nikad kasije vidjela nisam...nego, evo mene i digresije..

Ono kaj hoću ovdje napravit je ne samo saznati kaj jedna osoba misli, nego kaj mi svi mislimo. Znam da vas ima puno, ali većina vas tak i tak neće ostavit komentar ili pročitat ovaj tekst, al svejedno treba probat. Zato, ak čitaš ovaj tekst, moraš ostavit komentar. Ili to ili smrt.

I tako su, evo, rođene MojBlog Awards. Ipak ih zaslužujemo. Tak da fino cure odjenite svoju najbolju toaletu, dječarci odjela i zakoračite na MB crveni tepih sa velikim osmjehom. Po potrebi posjetite i zubara.

Sve kaj trebate napravit je copy-paste doljnju listu sa svojim odgovorima. Ak ovo profunkcionira, nadam se da ću dobiti barem dvije nominacije za istu osobu u pojedinoj kategoriji i pobjednika! Nema nagrade. Samo velika toplina oko srca i zadovoljstvo pobjeđivanja.

E sad ljudi, pokušajte se ne svadit oko nominacija koje drugi ljudi objave. Svatko ima svoj bolestan ukus, a ja samo želim na kraju zborit glasove. Ok? Ovo nije natječaj popularnosti tak da nemojte nominirati svoje prijatelje osim ak stvarno to mislite, budite iskreni.

Evo ga!

1. Najbolji Novi Bloger Award
2. Najbolji Humoristični Pisac Award