Francesca Extraordinaire
uto - 28.03.2006
Predmet: Otpočeo lov
Ljutiti tuljani proglasili da je sezona protulova napokon započela.
objavio Francesca Extraordinaire, 28. ožujak 2006 11:55:00
| link
| (8)
komentari
ajoj
opako. uff. fotka bi dobro došla Greenpeaceovcima i PETA-i definitivno. :)
super fotka,di si ju nasla?
Majka priroda strikes back ;)
Yes, yes, she strikes! sve se vraća sve se plaća...
Hehe :)
o maj gad koja slika!
Malo si sIcK,,madzyx...
pon - 27.03.2006
Predmet: Akumuliranje s Tomicom
Francesca: tomica izgorio mi je akumulator!
Tomica: uzmi kleme i prištekaj na drugi auto
Francesca: ali izgorio je
Tomica: pa to se tak radi onda
Francesca: ali izgorio je kvragu
Francesca: sad gori ostatak auta
Tomica: čekaj malo
Tomica: znači vatra je potegla 2 u 1 potez?
Francesca: da :(
Tomica: bravo za vatru!
Francesca: tomica!
Tomica: loše za tebe :( mogla bi pričekat malo dok završim rečenicu
Francesca: al svejedno slaviš vatru
Tomica: pa 2 u 1 francesca 2 u 1!
Francesca: je 2 u 1 jelda :)
Francesca: možda kad otpeljaju auto bude pepelom ispod pisalo „i to nije sve“
Tomica: a kad uzmeš metlu i pometeš otkriješ šogun nož
Francesca: e, to bi pokrilo sav trošak auta
Tomica: bi, jel da
Francesca: bi
Tomica: voziš Daciu Logan?
Tomica: uzmi kleme i prištekaj na drugi auto
Francesca: ali izgorio je
Tomica: pa to se tak radi onda
Francesca: ali izgorio je kvragu
Francesca: sad gori ostatak auta
Tomica: čekaj malo
Tomica: znači vatra je potegla 2 u 1 potez?
Francesca: da :(
Tomica: bravo za vatru!
Francesca: tomica!
Tomica: loše za tebe :( mogla bi pričekat malo dok završim rečenicu
Francesca: al svejedno slaviš vatru
Tomica: pa 2 u 1 francesca 2 u 1!
Francesca: je 2 u 1 jelda :)
Francesca: možda kad otpeljaju auto bude pepelom ispod pisalo „i to nije sve“
Tomica: a kad uzmeš metlu i pometeš otkriješ šogun nož
Francesca: e, to bi pokrilo sav trošak auta
Tomica: bi, jel da
Francesca: bi
Tomica: voziš Daciu Logan?
objavio Francesca Extraordinaire, 27. ožujak 2006 13:44:00
| link
| (4)
komentari
Pitam se jeli to prica iz stvarnog zivota i tko je sretni vlasniktog akumulatora ;) Caligula :)
Ifek, ovi razgovori su čisto laprdanje. Tko bi pobogu htio biti vlasnik Dacie anyway :)
ja bi voljela imati shoguna....burn baby burn, pa da vidimo ispod pepela...
Noma d, spalila bi za nož? uf :)
pet - 24.03.2006
Predmet: Seven
Prije par dana bješe na TV-u stari film imenom Sedam. Zašto prije nisam ovo objavila? Ne znam. Neda mi se.
Fincherov najbolji film. Neki preferiraju Fight Club, ali mora se priznat da je ipak Seven bolji. Fight Club ima lošu treću četvrtinu u kojoj gubi momentum. Seven je unholy master momentuma. To je vjerojatno zbog skripta i više fundamentalno zbog ideje. Jednostavna struktura sedam grijeha znači to da je publika uvijek svijesna elementa odbrojavanja, sa svakim ubojstvom bliže kompletnom popisu. Usporedi to sa Fight Clubom gdje se radnja okrene na pol puta, gdje postane anti-kapitalistički/aktivistički ratni film. Seven ima puno više predvidljiv narativ, a to je dobra stvar.
Predvidljivo može biti dobro. Ono kaj je dobro sa ovom formulom je to da to nije formula sa određenim krajem. Iako uvijek znamo gdje film ide, nemamo pojma kak će on i završiti.
Za razliku od hrpetine trilera sa iznenađujućim završetkom, Sedam možemo gledat opet i opet jer ima dubinu. Ima nivoe.
Sve je dio dugog trenda Pakao/grijeh umjetnosti. Veze su povučene eksplicitno stalnim referencama tekstova kao Sedam Smrtnih Grijeha ili Danteov Inferno. Film je literaran, a Fincherova fotografija statičnih objekata je nevjerojatna. Tekst na stranici. Ilustracije. Knjige. Zgrade.
Ali Seven se ne marginalizira. To nije umjetnički film. To je mainstream i komercijalan film. Fincher ne želi izolirati svoju publiku, nego ih uvući u film, a to postiže kroz jako dobro struktururanu priču i poznatu karakterizaciju.
Centralni likovi u filmu su njegovi glavni stupovi. Glavni know-it-all policajac pred mirovinom. Novi naivni dečko. Zli, nemilosrdni serijski ubojica. Vidjeli smo te likove bezbroj puta, ali opet, to nije loša stvar. To je ugodno, prigodno, poznato. Uvuče nas samo da bi nas onda ispljunulo van na kompletno drugu stranu.
Fincherov najbolji film. Neki preferiraju Fight Club, ali mora se priznat da je ipak Seven bolji. Fight Club ima lošu treću četvrtinu u kojoj gubi momentum. Seven je unholy master momentuma. To je vjerojatno zbog skripta i više fundamentalno zbog ideje. Jednostavna struktura sedam grijeha znači to da je publika uvijek svijesna elementa odbrojavanja, sa svakim ubojstvom bliže kompletnom popisu. Usporedi to sa Fight Clubom gdje se radnja okrene na pol puta, gdje postane anti-kapitalistički/aktivistički ratni film. Seven ima puno više predvidljiv narativ, a to je dobra stvar.
Predvidljivo može biti dobro. Ono kaj je dobro sa ovom formulom je to da to nije formula sa određenim krajem. Iako uvijek znamo gdje film ide, nemamo pojma kak će on i završiti.
Za razliku od hrpetine trilera sa iznenađujućim završetkom, Sedam možemo gledat opet i opet jer ima dubinu. Ima nivoe.
Sve je dio dugog trenda Pakao/grijeh umjetnosti. Veze su povučene eksplicitno stalnim referencama tekstova kao Sedam Smrtnih Grijeha ili Danteov Inferno. Film je literaran, a Fincherova fotografija statičnih objekata je nevjerojatna. Tekst na stranici. Ilustracije. Knjige. Zgrade.
Ali Seven se ne marginalizira. To nije umjetnički film. To je mainstream i komercijalan film. Fincher ne želi izolirati svoju publiku, nego ih uvući u film, a to postiže kroz jako dobro struktururanu priču i poznatu karakterizaciju.
Centralni likovi u filmu su njegovi glavni stupovi. Glavni know-it-all policajac pred mirovinom. Novi naivni dečko. Zli, nemilosrdni serijski ubojica. Vidjeli smo te likove bezbroj puta, ali opet, to nije loša stvar. To je ugodno, prigodno, poznato. Uvuče nas samo da bi nas onda ispljunulo van na kompletno drugu stranu.
objavio Francesca Extraordinaire, 24. ožujak 2006 18:36:00
| link
| (2)
komentari
i meni je bolji 7 od Fight cluba..
Ja još uvijek nisam odlučio koji mi je bolji od ta dva. Oba su zbilja jebeni i eto - ne znam. Super mi je što u Sedam nije heppy end, što je malo osvježavajuće za promjenu. A Fight Club mi se sviđa ideja filma. I meni se sviđa što u jednom trenutku radnja malo gubi tempo. Na trenutak se totalno izgubiš u filmu i to mi se baš sviđa. Pozdrav
sub - 18.03.2006
Predmet: Ah taj Kembriđ..
Dakle, krenem ja ispunit prijavnicu za ispit. I ispunim ju, zaokružim ispit i okrenem da vidim cijene (jer opće je poznato da se prvo ulazi u nekaj a tek onda pita za cijenu). I vidim cijenu. Umrem. Kraj.
Dobro ajde, nisam baš umrla, al skoro. Uglavnom, vidim brojku 1150. Pa si pomislim, ak je čavala onda nema problema, ak je nekaj drugo, onda već ima. Pa pogledam čega, i vidim kuna! Umrem. Kraj.
Ajde, ajde, opet lažem. Malo se stepem i pomislim da je bolje kuna nego eura. Al sam se onda sjetila da sam ja samo običan student i da jednostavno nemam novaca za taj prokleti ispit od velike važnosti, a jedini način da ga smognem je da ili odem radit i propustim termin, dakle odmah otpada, ili se odem zadužit kod kamatara. U neimaštini više opcija, odlučim se za ono drugo, jer da bih mogla izać na taj glupi ispit u Svibnju, moram ga sad prijavit (glupo, al englezi, žgadija, to tak rade). I sad stojim na tramvajskoj stanici, gledam u onaj listić zaljepljen na plastici sa natpisom „KREDITI BEZ JAMACA blah blah blah“, gledam u brojke telefona, uzmem moj mobitel, i utipkam broj.
Ja: (u sebi) joj, kaj bum ve, kaj bum ve..
Druga Strana: HALO!
Ja: Halo?
DS: HALO?!
Ja: Imam problem, na računu u banci nemam novaca, a treba mi hitno 1150 kuna, ajde nek bude 1200.
DS: ...NO DOBRO, BUMO SE DOGOVORILI, AJDE DOĐ--
Ja: Joj mama daj nemoj tak vikat, svi te čuju kaj pričaš osim mene!
DS: Dobro, ajd dođi doma.
Uputim se doma, otmem novce, odem u banku i stisnem slovo A. Vidim svoj broj i odem na šalter. Velim teti na šalteru da ne mogu ispunit poziv na broj odobrenja jer to očito ide u inozemstvo. Ona uzme papir i skameni se jer ne zna kog boga sad treba napravit. Uto ja shvatim da je ona novi radnik. Ako se pitate kako, znajte da je to zbog mojih nevjerojatnih sposobnosti razotkrivanja. Njen izraz lica i pozivi starijih gospođa da joj dođu pomoć su sav dokaz koji trebam za to. A i imala je pločicu sa natpisom „Novi radinik“.
Nakon pola sata čekanja, njih 30 napokon uspije složit tu doznaku. Ja sva sretna dajem 1150 kuna, i mislim si, ajde ja sam student, pa nebudu mi sad neku proviziju veliku nap--
„30 kuna.“
--kaj? NEEE! Mojih 30 kuna zarađenih odnošenjem prazne plastične ambalaže! Ne moram niti reći da mi se svijet srušio. A ak taj ispit ne položim...Umrem. Kraj.
Dobro ajde, nisam baš umrla, al skoro. Uglavnom, vidim brojku 1150. Pa si pomislim, ak je čavala onda nema problema, ak je nekaj drugo, onda već ima. Pa pogledam čega, i vidim kuna! Umrem. Kraj.
Ajde, ajde, opet lažem. Malo se stepem i pomislim da je bolje kuna nego eura. Al sam se onda sjetila da sam ja samo običan student i da jednostavno nemam novaca za taj prokleti ispit od velike važnosti, a jedini način da ga smognem je da ili odem radit i propustim termin, dakle odmah otpada, ili se odem zadužit kod kamatara. U neimaštini više opcija, odlučim se za ono drugo, jer da bih mogla izać na taj glupi ispit u Svibnju, moram ga sad prijavit (glupo, al englezi, žgadija, to tak rade). I sad stojim na tramvajskoj stanici, gledam u onaj listić zaljepljen na plastici sa natpisom „KREDITI BEZ JAMACA blah blah blah“, gledam u brojke telefona, uzmem moj mobitel, i utipkam broj.
Ja: (u sebi) joj, kaj bum ve, kaj bum ve..
Druga Strana: HALO!
Ja: Halo?
DS: HALO?!
Ja: Imam problem, na računu u banci nemam novaca, a treba mi hitno 1150 kuna, ajde nek bude 1200.
DS: ...NO DOBRO, BUMO SE DOGOVORILI, AJDE DOĐ--
Ja: Joj mama daj nemoj tak vikat, svi te čuju kaj pričaš osim mene!
DS: Dobro, ajd dođi doma.
Uputim se doma, otmem novce, odem u banku i stisnem slovo A. Vidim svoj broj i odem na šalter. Velim teti na šalteru da ne mogu ispunit poziv na broj odobrenja jer to očito ide u inozemstvo. Ona uzme papir i skameni se jer ne zna kog boga sad treba napravit. Uto ja shvatim da je ona novi radnik. Ako se pitate kako, znajte da je to zbog mojih nevjerojatnih sposobnosti razotkrivanja. Njen izraz lica i pozivi starijih gospođa da joj dođu pomoć su sav dokaz koji trebam za to. A i imala je pločicu sa natpisom „Novi radinik“.
Nakon pola sata čekanja, njih 30 napokon uspije složit tu doznaku. Ja sva sretna dajem 1150 kuna, i mislim si, ajde ja sam student, pa nebudu mi sad neku proviziju veliku nap--
„30 kuna.“
--kaj? NEEE! Mojih 30 kuna zarađenih odnošenjem prazne plastične ambalaže! Ne moram niti reći da mi se svijet srušio. A ak taj ispit ne položim...Umrem. Kraj.
objavio Francesca Extraordinaire, 18. ožujak 2006 12:47:00
| link
| (5)
komentari
držim fige da položiš...malo sreće i puno pameti i ... :)
Pazi sada ovaj rad. Ja sam na budzetu ba fucks-u i kada dodju ti ispiti ja nemoram da placam. No moji dragi naivni roditelji to neznaju pa ih ja uredno za svaki rok opeljesim na tu foru :-D
japi, ja ću te tužiti roditeljima, to nije lijepo što radiš"
francesca, oprosti, morala sam mu reći, a teb pitam. kakav je to ispit na kembriđu? Za Kembridž? Ili za raditi na kembridžu?Je li to inglish language teaching, elementary? mislim british council, ilica 12?
Noni, danke:) Japi, nesretniče jedan! Kak možeš tak nešto nemoralno radit? ;) Singerica, je British Council, ali za certifikat za najviši stupanj, CPE, pa je onda valjda i najskuplji zato, vrag ih odnio.
bem ti... nadam se da ti DS neche nabiti gastronomske kamate...
sri - 15.03.2006
Predmet: Franjo Ferdinand u Zagrebu!
Tomica: FRANCESCA!
Tomica: Francesca!
Tomica: FranCEsac!!!111!
Francesca: ...
Tomica: Francesca kvragu!
Francesca: kaj je tomica
Tomica: Franz Ferdinand!
Francesca: znam tomica
Tomica: kaj
Francesca: pa to
Tomica: di
Francesca: ko?
Tomica: oni?
Francesca: ne znam
Tomica: si pogledala u ormaru?
Francesca: nikad čula
Tomica: zašto
Francesca: možda
Tomica: kad
Francesca: u šumi
Tomica: oh...
Tomica: Francesca!
Tomica: FranCEsac!!!111!
Francesca: ...
Tomica: Francesca kvragu!
Francesca: kaj je tomica
Tomica: Franz Ferdinand!
Francesca: znam tomica
Tomica: kaj
Francesca: pa to
Tomica: di
Francesca: ko?
Tomica: oni?
Francesca: ne znam
Tomica: si pogledala u ormaru?
Francesca: nikad čula
Tomica: zašto
Francesca: možda
Tomica: kad
Francesca: u šumi
Tomica: oh...
objavio Francesca Extraordinaire, 15. ožujak 2006 10:54:00
| link
| (5)
komentari
Valjda ce da prodje bolje nego u Sarajevu :-D
Solidan bend specificnog zvuka, nesto poput Gang of Four, mislim da ce imati dobar odaziv :-)
Japi, mora proći bolje, kvragu, ja ću bit tamo :) Ifek, bum te vidla na koncertu morti?
Caligula tesko da bum dosel, ipak mi nisu toliko dragi, radije bi Kaiser Chiefse ili The Living End :)
Ifek, i ja bi Kaisere, ali oni nebudu nikad došli nigdje blizu ovog našeg wastelanda, pa mi je FF next best thing.. Ah sudbo :)
uto - 14.03.2006
Predmet: Božji Dnevnik
Ponedjeljak
Isusek dragi, bio je to vraški dan jučer. Znam da sam uvijek pomalo delikatan Ponedjeljak ujutro, ali jučer je bio velik dan čak i za moje standarde. Velik dan. Grlo mi je usko, jezik natečen i sve. Obično je bilo tak da su me samo ruke boljele nakon Nedjelje. Bile bi crvene, i bolile bi. Sada pak, fakat me skroz iscrpi, i sve je u neredu. Čak su mi i usnice ispucale.
Anyway, mislim da ću se danas odmarat. Lijepi, tihi, lagani početak tjedna. Napravit ću si tost, popit ruski čaj i bacit oko na dobre stare zidove.
Stvarno volim te zidove. Sad ih ima već poprilično. Puno Svetih zidova, nekoliko Blaženih zidova, i naravno, zid Plača. E u tom je pravi karakter. Uživam ogroman komfor u svojim zidovima. Možda biste mislili da imam pametnijeg posla (kreacija i tak dalje), ali lijepo je znati da su ljudi na koljenima, i obraćaju pažnju. Nazovi to arogancijom, nesigurnošću ili kakgod, ali ja volim kad se broj na Zidu povećava. Mislim, kad zbrojiš sve kaj sam ja napravil za njih (sve), jadikovanje, plakanje, jecanje ispred zida koji samo kaj se ne sruši je najmanje kaj ljudi mogu napraviti da mi udovolje.
Ponekad sve što trebam je da se osjećam voljenim, a impresivno zidno pohađanje mi jako pomaže u tome. Znam da je slabo, ali kaj sad.
Dodatak:
Jako dobar dan. Rijeke ljudi koji plaču i luduju. Ne mogu si pomoć a da ne budem sretan radi toga. Ne znam kaj ću stvorit kad brojka počne padat. Vjerojatno poludit, ponovno uvest inkviziciju il nekaj. Ali, do onda...
Utorak
Kasno sam se ustao danas. Mislim da je to još uvijek posljedica Nedjelje. Ali osjećam se dobro. Bolje. San oporavlja sve, ne možeš to pobit. Mislim da ću si udovoljit i otić na palačinke i špek za doručak. Nije loše udovoljit si povremeno.
Težak dan danas. Puno važnih hitnih poziva za izabrat. Malo sam ih nakupio, ali trebaju se eventualno počet rješavat. Ljudi zaglavljeni ispod urušenih krovova, brodovi koji se potapljaju, podrumi pedofila, itd.. Kad bolje razmislim, uopće ne znam kaj sam krivo napravil s njima. Znam da sam samo izmislio mašineriju, kak bi se reklo – metodu, ali nebi to trebali radit. Neki majmuni to rade, ali nikad nebi pomislil da bi i ljudi.
Kakgod, to je konstantan posao sa tim hitnim pozivima. Ima ih jako puno, a subjekti su rijetko kreativni (Ozlijeđen sam, Strah me, Spasi me, itd.). Ja regularno jednostavno zbrišem oko osamdeset posto poruka, jer možeš bit ziher da zapravo niti nisu hitni (bio bih ovdje cijeli tjedan da se moram brinuti za teška vremena baš svih ljudi), a onda odvojim ostalih dvadeset posto u grupe različitih koncepata. Oni koji misle da sam Alah, onih koji misle da sam hrpa elemenata (sunce, kiša, itd.), onih koji misle da sam poslao sina kojeg je rodila djevica (hahahaha) i tak dalje. Onda te hrpe razvrstam opet u hrpe. Na one koji misle da sam dobar, one koji misle da kažnjavam nevjernike (sam for d rekord, moš bit ziher da i budem, pa ti je bolje da se baciš na zid Plakanja il nekaj). One koji se fokusiraju na ovaj život, one koji se fokusiraju na slijedeći, one koji misle da mrzim homiće, one koji misle da mrzim sve, one koji misle da volim sve tak puno da se plačem od sreće i tak dalje i tak dalje.
Kad to napravim onda to sve unesem u MS Excel (to traje čitavu vječnost. Mislim da ću poništiti ovu uslugu ak se broj poveća), a software onda to fino sve skalkulira i poreda po važnosti. Ne mogu vam reći koji kriterij koristim jer bi me onda svi počeli zvat po toj formuli, ali možete biti sigurni da Nisam-nikad-baš-vjerovao-u-tebe-na-ovaj-način-ali-sad-te-fakat-trebam nisu u njemu. Zapravo, kad čujem to, često padnem u napast da ih sjebem. Avion pada s neba, i ti se usereš. Niš novog...
Dodatak:
E pa ovo je trajalo zauvijek. Možda ću u budućnosti posvetiti više vremena hitnim pozivima. Anyway, nije bilo tak loše. Hrpetina poziva u vezi s „prirodnim“ (još uvijek nisam siguran za taj naziv. Kaj mislite ko je zmislio „prirodu?“) katastrofama – snježni nanosi, bure i slično – i uobičajeno, pozivi iz nekakvih ratova na Bliskom Istoku. Ne volim se baš više mješati u takve stvari, pa se i ne mješam. Ostavit ću ih nek se sami tuku. Dobro je dokle god ne diraju zidove.
Ipak, nekoliko klasika. Frajer sa rukama zaglavljenim u mlincu. Ozbiljno. Kaj je uopće lovio unutra? Bilo mi je zabavno. Jedan frajer se trovao u zatvoru (jer nekaj je htio u Moskvu il nekaj..mislim, kakav sklop moraš imat za to? Svi znamo da ljudi putuju prevoznim sredstvima) i onda ga panika ulovila kad mu je srce počelo otkazivati. Pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. Jadan. Znam da nebi smio zauzeti već i ovak preopterećene linije za hitne pozive, ali bio je prestrašen. Sve je to relativno, izgleda. Poslao sam mu znak. Lijepi znak. Tak da zna da nije sve tako „crno“.
Srijeda
Lud ručak danas. Zagrebački odrezak, rizibizi, prije toga mediteranska juha, sve zalito s Venusom. Haba-haba! Savršen ručak za mene. Zadovoljio me, ali me nije ispunio. Onak, osjećao sam se nadražen, više nego napuhnut. Ali dobro.
Mislim da ću bacit oko na ostatak beskonačnog svemira. Provjerit koliko ljudi gladuje u moje ime (kao što i radim svaku Srijedu. Uvijek nekakva fešta negdje na ovaj dan), a onda ću pogledat malo dobru staru matricu prostor-vremena, uvjeriti se da još uvijek radi kak spada i da ne iskrivljuje vrijeme i svijetlo previše na rubovima. Kak se beskrajni vakum širi, prilično je samoodržavajuć (oslobađajući mi vrijeme da gledam krštenja, obrezivanja u moje ime, i čudna postizanja „nirvane“. Sve dobre stvari), ali ne škodi povremeno bacit oko, samo da se uvjerim da je sve ok. Kao i sa svim, dao sam mu mjesta za manevre, tak da ne znam baš točno kolko će se širiti brzinom svijetlosti, ali siguran sam da je prilično stabilan sistem. Sviđa mi se.
Zapravo, uočio sam kak je nekolicina posegnula za zvijezdama u zadnje vrijeme, i moram priznat da sam impresioniran. Mislim da će vam se čak i svidjet ovdje gore. Pomoć otvorit umove. Zaustavit vas u konstantnom žlabrljanju o pobačajima i tak tome (vjerujte mi, taj predmet nije nigdje blizu mojih prioriteta). Ipak, nemojte zaboravit na zidove kad dođete ovdje gore. Nemojte se umislit. Zapravo, bolje vam je da sve te pothvate radite u moje ime. Mogu podnjet da ignorirate zalaske sunca, zdravlje i slično, ali ak se spustite na Mars i mene ne spomenete, netko će stradat.
Isusek dragi, bio je to vraški dan jučer. Znam da sam uvijek pomalo delikatan Ponedjeljak ujutro, ali jučer je bio velik dan čak i za moje standarde. Velik dan. Grlo mi je usko, jezik natečen i sve. Obično je bilo tak da su me samo ruke boljele nakon Nedjelje. Bile bi crvene, i bolile bi. Sada pak, fakat me skroz iscrpi, i sve je u neredu. Čak su mi i usnice ispucale.
Anyway, mislim da ću se danas odmarat. Lijepi, tihi, lagani početak tjedna. Napravit ću si tost, popit ruski čaj i bacit oko na dobre stare zidove.
Stvarno volim te zidove. Sad ih ima već poprilično. Puno Svetih zidova, nekoliko Blaženih zidova, i naravno, zid Plača. E u tom je pravi karakter. Uživam ogroman komfor u svojim zidovima. Možda biste mislili da imam pametnijeg posla (kreacija i tak dalje), ali lijepo je znati da su ljudi na koljenima, i obraćaju pažnju. Nazovi to arogancijom, nesigurnošću ili kakgod, ali ja volim kad se broj na Zidu povećava. Mislim, kad zbrojiš sve kaj sam ja napravil za njih (sve), jadikovanje, plakanje, jecanje ispred zida koji samo kaj se ne sruši je najmanje kaj ljudi mogu napraviti da mi udovolje.
Ponekad sve što trebam je da se osjećam voljenim, a impresivno zidno pohađanje mi jako pomaže u tome. Znam da je slabo, ali kaj sad.
Dodatak:
Jako dobar dan. Rijeke ljudi koji plaču i luduju. Ne mogu si pomoć a da ne budem sretan radi toga. Ne znam kaj ću stvorit kad brojka počne padat. Vjerojatno poludit, ponovno uvest inkviziciju il nekaj. Ali, do onda...
Utorak
Kasno sam se ustao danas. Mislim da je to još uvijek posljedica Nedjelje. Ali osjećam se dobro. Bolje. San oporavlja sve, ne možeš to pobit. Mislim da ću si udovoljit i otić na palačinke i špek za doručak. Nije loše udovoljit si povremeno.
Težak dan danas. Puno važnih hitnih poziva za izabrat. Malo sam ih nakupio, ali trebaju se eventualno počet rješavat. Ljudi zaglavljeni ispod urušenih krovova, brodovi koji se potapljaju, podrumi pedofila, itd.. Kad bolje razmislim, uopće ne znam kaj sam krivo napravil s njima. Znam da sam samo izmislio mašineriju, kak bi se reklo – metodu, ali nebi to trebali radit. Neki majmuni to rade, ali nikad nebi pomislil da bi i ljudi.
Kakgod, to je konstantan posao sa tim hitnim pozivima. Ima ih jako puno, a subjekti su rijetko kreativni (Ozlijeđen sam, Strah me, Spasi me, itd.). Ja regularno jednostavno zbrišem oko osamdeset posto poruka, jer možeš bit ziher da zapravo niti nisu hitni (bio bih ovdje cijeli tjedan da se moram brinuti za teška vremena baš svih ljudi), a onda odvojim ostalih dvadeset posto u grupe različitih koncepata. Oni koji misle da sam Alah, onih koji misle da sam hrpa elemenata (sunce, kiša, itd.), onih koji misle da sam poslao sina kojeg je rodila djevica (hahahaha) i tak dalje. Onda te hrpe razvrstam opet u hrpe. Na one koji misle da sam dobar, one koji misle da kažnjavam nevjernike (sam for d rekord, moš bit ziher da i budem, pa ti je bolje da se baciš na zid Plakanja il nekaj). One koji se fokusiraju na ovaj život, one koji se fokusiraju na slijedeći, one koji misle da mrzim homiće, one koji misle da mrzim sve, one koji misle da volim sve tak puno da se plačem od sreće i tak dalje i tak dalje.
Kad to napravim onda to sve unesem u MS Excel (to traje čitavu vječnost. Mislim da ću poništiti ovu uslugu ak se broj poveća), a software onda to fino sve skalkulira i poreda po važnosti. Ne mogu vam reći koji kriterij koristim jer bi me onda svi počeli zvat po toj formuli, ali možete biti sigurni da Nisam-nikad-baš-vjerovao-u-tebe-na-ovaj-način-ali-sad-te-fakat-trebam nisu u njemu. Zapravo, kad čujem to, često padnem u napast da ih sjebem. Avion pada s neba, i ti se usereš. Niš novog...
Dodatak:
E pa ovo je trajalo zauvijek. Možda ću u budućnosti posvetiti više vremena hitnim pozivima. Anyway, nije bilo tak loše. Hrpetina poziva u vezi s „prirodnim“ (još uvijek nisam siguran za taj naziv. Kaj mislite ko je zmislio „prirodu?“) katastrofama – snježni nanosi, bure i slično – i uobičajeno, pozivi iz nekakvih ratova na Bliskom Istoku. Ne volim se baš više mješati u takve stvari, pa se i ne mješam. Ostavit ću ih nek se sami tuku. Dobro je dokle god ne diraju zidove.
Ipak, nekoliko klasika. Frajer sa rukama zaglavljenim u mlincu. Ozbiljno. Kaj je uopće lovio unutra? Bilo mi je zabavno. Jedan frajer se trovao u zatvoru (jer nekaj je htio u Moskvu il nekaj..mislim, kakav sklop moraš imat za to? Svi znamo da ljudi putuju prevoznim sredstvima) i onda ga panika ulovila kad mu je srce počelo otkazivati. Pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. Jadan. Znam da nebi smio zauzeti već i ovak preopterećene linije za hitne pozive, ali bio je prestrašen. Sve je to relativno, izgleda. Poslao sam mu znak. Lijepi znak. Tak da zna da nije sve tako „crno“.
Srijeda
Lud ručak danas. Zagrebački odrezak, rizibizi, prije toga mediteranska juha, sve zalito s Venusom. Haba-haba! Savršen ručak za mene. Zadovoljio me, ali me nije ispunio. Onak, osjećao sam se nadražen, više nego napuhnut. Ali dobro.
Mislim da ću bacit oko na ostatak beskonačnog svemira. Provjerit koliko ljudi gladuje u moje ime (kao što i radim svaku Srijedu. Uvijek nekakva fešta negdje na ovaj dan), a onda ću pogledat malo dobru staru matricu prostor-vremena, uvjeriti se da još uvijek radi kak spada i da ne iskrivljuje vrijeme i svijetlo previše na rubovima. Kak se beskrajni vakum širi, prilično je samoodržavajuć (oslobađajući mi vrijeme da gledam krštenja, obrezivanja u moje ime, i čudna postizanja „nirvane“. Sve dobre stvari), ali ne škodi povremeno bacit oko, samo da se uvjerim da je sve ok. Kao i sa svim, dao sam mu mjesta za manevre, tak da ne znam baš točno kolko će se širiti brzinom svijetlosti, ali siguran sam da je prilično stabilan sistem. Sviđa mi se.
Zapravo, uočio sam kak je nekolicina posegnula za zvijezdama u zadnje vrijeme, i moram priznat da sam impresioniran. Mislim da će vam se čak i svidjet ovdje gore. Pomoć otvorit umove. Zaustavit vas u konstantnom žlabrljanju o pobačajima i tak tome (vjerujte mi, taj predmet nije nigdje blizu mojih prioriteta). Ipak, nemojte zaboravit na zidove kad dođete ovdje gore. Nemojte se umislit. Zapravo, bolje vam je da sve te pothvate radite u moje ime. Mogu podnjet da ignorirate zalaske sunca, zdravlje i slično, ali ak se spustite na Mars i mene ne spomenete, netko će stradat.
objavio Francesca Extraordinaire, 14. ožujak 2006 17:02:00
| link
| (0)
komentari
pon - 06.03.2006
Predmet: Oscar? OH NE!
Dodjela Oscara je dosadan, predvidljiv i nevjerojatno depresivan događaj. Samohvaljeni glupi spektakl, uvijek i konstantno nametan u ime onog prosječnog. Dobro smišljeni govori? Tko nosi kaj? Ako ću ikad izgubit volju za životom (a postotak je visok), onda će se to vjerojatno dogodit početkom ožujka.
Oscari su zagađeni neobjašnjivim pobačajima pravednosti. Sjetimo se „dobrih“ starih precijenjenih filmova kao Chicago ili American Beauty – oni su igrali po pravilima i bili u milosti Akademije. Dok su oni originalni filmovi (kao Trumanov Show) bili gotovo uvijek zapostavljeni, ostavljeni negdje/nigdje sa pokojom nominacijom. Kao što je i film Fight Club dokazao (mislim da su dobili samo nagradu za best zvuk), Oscari ne cijene film koji igra po svojim pravilima a ne onim koje nudi Akademija.
Vratite se još pokoju godinu unazad, i postat će jasno da su nepravedosti toliko „nepravedne“ da je to doslovno nepristojno. Film Taxi Driver (Scorcese) je bio izbačen iz utrke za najbolji film od Rockyja. Kubrick, Sellars i Dr. Strangelove su bili ignorirani u 1964, radi My Fair Lady; Shawshanks Redeption izgubi od Forrest Gumpa. Altman, Chaplin, Lynch, Hawks, Kubrick, Hitchcock, Welles: niti blizu „naj redatelja“. To je jedan potpuno krivi svijet. To nije krivo. To je über-krivo. Mislim, Kevin Costner i Mel Gibson su dobili Oscare za najboljeg redatelja. Kubrick, ne. Costner, da. To nije način života. To je jednostavno pod-ljudski.
Radi se, međutim, o tome da to uopće nije ništa novog. Većina ljudi ne očekuje od Oscara da projektira imalo istine. Činjenica je da najbolji film gotovo nikad zapravo niti ne dobije Oscara te titule, a većini ljudi je jasno da su nagrade Akademije daleko od meritokracije. Oni znaju da se radi o politici slavnih, box office uzimanjima, i znaju da je pobjeđivanje filma puno manje važno od onog kak se priča. Frajer koji voli mrziti Oscare, bog ga blagoslovio, je sada samo još jedan Hollywoodski klišej. Pretenciozni wannabe. Scorcese nikada nije osvojio niti jedan jedini Oscar? To je smiješno! Tom Hanks opet? Kriminal! To je možda slučaj, ali većina ljudi zna da je stvar izlizana i uopće ih to ne dira.
To ne znači pak nekakav post-moderni kompromis. Biti samosvijestan je jedno, ali zbog duševnog mira, nebi smjeli prestati pljuvati po ovome prljavom i neugodnom događaju.
Prvo i najosnovnije: lova. Jednostavno nije uredu da bezvezni ljudi i njihovi bezvezni filmovi zarađuju više love zahvaljujući prefiksu „od dobitnika Oscara“. Filmovi kao Titanic (najmračnijih tri sata čovječanstva) i njegov odvratan pobačaj u obliku Jamesa Camerona su bili darovani sa bog-te-pita-kolko dolara kada su im u naručje bacili 11 (jedanaest!) Oscara. Takav način pretvaranja užasnih ljudi u još bogatije je neporecivo čin koji uništava dušu, bez obzira na to koliko su ljudi toga svijesni.
Isto ide i za Jacksona i njegovog King Konga.
Uz to sve, filmske kompanije vide Oscare kao početak trenda koji se treba pratiti. Možemo se sjetiti borbe epic filmova protiv onih indie (LOTR; Izgubljeni u prijevodu). Neki bi rekli da je iskrenost onog prvog iznad maske inteligentnog filma onog drugog, ali kak god, oboje skreću i vrijeme i novac od onih imalo originalnih uradaka, a to nije ok.
(Sada smo imali borbu gay filma i something-something. Strašno. Jednostavno. Strašno.)
Problem, međutim, nije tak jednostavan kao mržnja svega u vezi s Oscarima, jer iako su možda kontaminirani i prljavi, još uvijek imaju nekakvu dušu. Postoje i oni koji su sasvim zasluženo pobrali kipiće, u čijim se slučajevima to činilo tak..well, ispravno. De Niro kao najbolji glumac u Raging Bullu, haranje filma One Flew Over the Cuckoo's Nest... Svaki put se činilo kao pravovaljani dokaz kvalitete. Konkretan dokaz koji slabi ljudi poput mene trebaju da su neki filmovi dobri, a neki loši, i da je to prije činjenica nego mišljenje. Apokalipsa Sada je fenomenalan film. Dobio je Oscara. Sve je ok.
Imati najbolje obaju svijetova je ono kaj ljuti. Je li se radi o Hollywoodskom love-inu ili nagrađuju istinski dobro postignuće. Lovac na Jelene ili Braveheart? Ne možeš imat oba svijetova. Loši filmovi su loši, a obožavanje lošeg je loše, i ako nisi sa nama, onda si definitivno protiv nas.
Oscari su zagađeni neobjašnjivim pobačajima pravednosti. Sjetimo se „dobrih“ starih precijenjenih filmova kao Chicago ili American Beauty – oni su igrali po pravilima i bili u milosti Akademije. Dok su oni originalni filmovi (kao Trumanov Show) bili gotovo uvijek zapostavljeni, ostavljeni negdje/nigdje sa pokojom nominacijom. Kao što je i film Fight Club dokazao (mislim da su dobili samo nagradu za best zvuk), Oscari ne cijene film koji igra po svojim pravilima a ne onim koje nudi Akademija.
Vratite se još pokoju godinu unazad, i postat će jasno da su nepravedosti toliko „nepravedne“ da je to doslovno nepristojno. Film Taxi Driver (Scorcese) je bio izbačen iz utrke za najbolji film od Rockyja. Kubrick, Sellars i Dr. Strangelove su bili ignorirani u 1964, radi My Fair Lady; Shawshanks Redeption izgubi od Forrest Gumpa. Altman, Chaplin, Lynch, Hawks, Kubrick, Hitchcock, Welles: niti blizu „naj redatelja“. To je jedan potpuno krivi svijet. To nije krivo. To je über-krivo. Mislim, Kevin Costner i Mel Gibson su dobili Oscare za najboljeg redatelja. Kubrick, ne. Costner, da. To nije način života. To je jednostavno pod-ljudski.
Radi se, međutim, o tome da to uopće nije ništa novog. Većina ljudi ne očekuje od Oscara da projektira imalo istine. Činjenica je da najbolji film gotovo nikad zapravo niti ne dobije Oscara te titule, a većini ljudi je jasno da su nagrade Akademije daleko od meritokracije. Oni znaju da se radi o politici slavnih, box office uzimanjima, i znaju da je pobjeđivanje filma puno manje važno od onog kak se priča. Frajer koji voli mrziti Oscare, bog ga blagoslovio, je sada samo još jedan Hollywoodski klišej. Pretenciozni wannabe. Scorcese nikada nije osvojio niti jedan jedini Oscar? To je smiješno! Tom Hanks opet? Kriminal! To je možda slučaj, ali većina ljudi zna da je stvar izlizana i uopće ih to ne dira.
To ne znači pak nekakav post-moderni kompromis. Biti samosvijestan je jedno, ali zbog duševnog mira, nebi smjeli prestati pljuvati po ovome prljavom i neugodnom događaju.
Prvo i najosnovnije: lova. Jednostavno nije uredu da bezvezni ljudi i njihovi bezvezni filmovi zarađuju više love zahvaljujući prefiksu „od dobitnika Oscara“. Filmovi kao Titanic (najmračnijih tri sata čovječanstva) i njegov odvratan pobačaj u obliku Jamesa Camerona su bili darovani sa bog-te-pita-kolko dolara kada su im u naručje bacili 11 (jedanaest!) Oscara. Takav način pretvaranja užasnih ljudi u još bogatije je neporecivo čin koji uništava dušu, bez obzira na to koliko su ljudi toga svijesni.
Isto ide i za Jacksona i njegovog King Konga.
Uz to sve, filmske kompanije vide Oscare kao početak trenda koji se treba pratiti. Možemo se sjetiti borbe epic filmova protiv onih indie (LOTR; Izgubljeni u prijevodu). Neki bi rekli da je iskrenost onog prvog iznad maske inteligentnog filma onog drugog, ali kak god, oboje skreću i vrijeme i novac od onih imalo originalnih uradaka, a to nije ok.
(Sada smo imali borbu gay filma i something-something. Strašno. Jednostavno. Strašno.)
Problem, međutim, nije tak jednostavan kao mržnja svega u vezi s Oscarima, jer iako su možda kontaminirani i prljavi, još uvijek imaju nekakvu dušu. Postoje i oni koji su sasvim zasluženo pobrali kipiće, u čijim se slučajevima to činilo tak..well, ispravno. De Niro kao najbolji glumac u Raging Bullu, haranje filma One Flew Over the Cuckoo's Nest... Svaki put se činilo kao pravovaljani dokaz kvalitete. Konkretan dokaz koji slabi ljudi poput mene trebaju da su neki filmovi dobri, a neki loši, i da je to prije činjenica nego mišljenje. Apokalipsa Sada je fenomenalan film. Dobio je Oscara. Sve je ok.
Imati najbolje obaju svijetova je ono kaj ljuti. Je li se radi o Hollywoodskom love-inu ili nagrađuju istinski dobro postignuće. Lovac na Jelene ili Braveheart? Ne možeš imat oba svijetova. Loši filmovi su loši, a obožavanje lošeg je loše, i ako nisi sa nama, onda si definitivno protiv nas.
objavio Francesca Extraordinaire, 6. ožujak 2006 22:10:00
| link
| (10)
komentari
Apsolutno se slazem. Lepo je sinoc rekao voditelj three six mafia (oni sto su sinoc 3 minuta ponavljali it's hard out here for a pimp) 1 Martin Skorseze 0
francesca - bravo!
Zar su nagrade stvarno osmišljene da nagrađuju najbolje!? Meni se to prije čini marketinškim potezom, a ne zasluženim kipićem...
čime se ti zamaraš...bolje izađi sutra na trg republ...pardon, bana jelačića i protestiraj zbog nepravde ovdje i sada,a za oscara- ko ga jebe!
Singerica, ima nest u tome kaj velis, ali sa druge strane kaj bi psotigla tim protestom s obzirom da bi bila jedina vjerojatno, jer ljudi su apaticni postali. Sto se tiche oscara, pa to je poznato da nagrade dobivaju miljenici, liziguzi i sl, a tu i tamo neki film dobije oscara zasluzeno. Caligula, samo hrabro naprijed :)
ne, nećeš biti jedina; a kaj postižeš s ovim jamranjem zbog oscara?
Japi, nevjerojatno jel da..Just_a_girl :)) noma d, istina, al kaj možeš sad, osim ljutit se :D singerica, kaj postižem? Mislim da ne pokušavam niš postić samo izjašnjavam mišljenje for my own peace of mind. Vidiš kak je Ifek shvatio :))
Slažem se s većinom napisanog, s tim da ne bih dirao American Beauty, mislim da je to jebeno dobar film. Scorcese i Kubrick nikad nisu nagrađeni. I to upravo zbog Apokalipse ili Kuma, a ne zbog Titanica. Vrlo dobra poanta. Štoviše, odlična!
Poanta nije odlična, ona je istinita ;)
hihihih poanta je pogodjena kak god da je zvali :)
Caligula :)
ned - 05.03.2006
Predmet: Zaključak
Zaključila sam da grad Rijeka ipak nije najgori i najružniji grad ikad stvoren u povijesti ove dimenzije. Možda ima onu odvratnu luku, i možda je preglupo koncipiran, i nadasve sive boje, ali nije gore od Siska. Prema tome, nepobitno je:
Sisak je službeno najgori, najružniji grad sa najglupljim ljudima u povijesti ove dimenzije.
Kako sam zaključila to? Reasoning dragi moji, reasoning.
Sisak je službeno najgori, najružniji grad sa najglupljim ljudima u povijesti ove dimenzije.
Kako sam zaključila to? Reasoning dragi moji, reasoning.
objavio Francesca Extraordinaire, 5. ožujak 2006 9:42:00
| link
| (4)
komentari
Da je Sisak ruzan nepobitno je, Rijek aje ipak puno ljepsi grad. Sisak sam uvijek pamtio kao prljav, siv, dosadan grad. Ljudi tam, pa ne znam, ima ih raznih, kao i svigdje drugdje. Nije Zagreb nis bolji, kad pogledas sto se naselilo od rata naovamo. Sad ce biti vatre hehe
Ajde sada za nas ne upucene sta fali Sisku i Rijeci? :-)
Ifek, al si pogodil kad si rekel da ni Zagreb ni niš bolji od kad se naselilo svakakvog kamenja od rata. Istina, živa istina. Ali Sisak... :D Japi, to ti se nemre objasnit, to moraš vidjet da bi shvatio. Ali ipak ti neću preporučit tu po život opasnu aktivnost :))
ma nije rijeka baš tako užasna, sad je pola 3 ujutro i ne mogu spavati pa malo buljim kroz prozor, pogled s 20-og kata na rijeku noću je skroz fora, istina grad je užasno koncipiran jer je prepun jednosmjernih ulica a promet je zbilja za popizdit, a često se osjeti smrad iz rafinerije, a što se tiče ljudi; samo izbjegavaj lokalce ostali su ok (lokalaci su ovdje u jako malim dozama), grad je ionako prepun izbjeglica od svega i svačega, grad je čudan al nije loš
