Francesca Extraordinaire

Dakle idem na 4 tjedna u Veliku Britaniju. Ne zato što želim, nego zato kaj moram. Radi se o tzv. ulaganju u sebe. Mislim da je najbolje da odem prek ljeta, jer sam se zakvačila za Glasgow i Glasgow onda mora bit jer ne volim te proklete Engleze. Nema boljeg od par crvenokosih Škota u kiltevima koji pljuju po Engleskoj. Budući da je Glasgow usred ljeta na vrhuncu celzijuseve ljestvice, mora bit ljeto – prekrasnih 13 stupnjeva, moram poradit na cirkulaciji svejedno.

Idem solo jer nitko drugi neće ić jer će se kupat na našim pretoplim plažama i igrat picigin ili ronit ili utapat se ili kaj god da rade ljudi na normalnom ljetovanju. Ili neće ić zato kaj nitko nije toliko sposoban da izdvoji prokleto ogromnu svotu novaca za 28 dana života u hladnoj Škotskoj. Licemjeri.

I kak mi Croatia Airlines može ponudit povratnu kartu od 500 i nekaj dolara za Glasgow kad moram presjedat dva puta? Dva. Puta. Dva prokleta puta. To znači da ću se dva puta izgubit na aerodromu najvjerojatnije u Frankfurtu pa onda u Manchesteru. A svi znamo kaj ja mislim o aerodromima. Mrzim aerodrome. Jedino za kaj su dobri je za izgubit prtljagu. Mali goblini u svojim malim žutim viličarima koji gube prtljagu sa svim mojim precious stvarima. Već se vidim u tom scenariju. Francesca na aerodromu ko onaj frajer u Francuskoj kaj živi na prokletom aerodromu jer ih mrzi i loša karma je učinila svoje.

Ali...
Prema svemu sudeći uskoro, neću više biti redovan član ove naše male, ali ponosne, zajednice. Vlasnici ovog sitea su odlučili u svoj svojoj mudrosti da bi moj doprinos ovome blogu bio bolji sa „malo uličnog šarma“, da repam sa dječurlijom o nasilništvu i spašavam male gradove od bandi na motorima, umjesto da samo sjedim u svom uredu i stvaram nerede.

I tako se bacam na cestu u 2007 godini kao predstavnik MojBlog-a na težak posao širenja demokracije i upadanja u svakakve šašave avanture, baš kao Jackie Chen. Svaki tjedan ću vam dostaviti nekakvu reportažu o mom napretku koji je postignut putovanjem kroz ovu ponosnu, ratom razorenu, zemlju. Moja misija je izliječiti ovu državu, usprkos teškim vremenima u kojima vladaju nepovoljni ekonomski uvjeti, ratovi u inozemstvu i liberalni mediji.

Mogu vam sa sigurnošću reći da neću iznevjeriti moje obožavatelje, niti sve dobre i plemenite Hrvate! Bog vas blagoslovio.

LINK

Dakle ovaj nevjerojatan post je imao otprilike 150 komentara. Sada je jedan. Svaki post prije toga ima prosječno 0 komentara, a isto tako poslije jer su nekako misteriozno nestali. E sad, nije meni do komentara (osim za ovaj post gore jer su me ti komentari uvijek nasmijali, a gle sad..), nego evo ja uputim upit vrlim mojblogovcima i dobim odgovor ovakav (nakon jedno pol godine čekanja doslovno, netko bi pomislio da su stravično zauzeti svojom nebrigom oko blogova):

Poštovani,

Mislim da nažalost ne možemo do tih komentara doći. Probao sam
No čini se da su već duže vrijeme nestali bili.

Pozdrav,

   Fist

Vrlo koncizan odgovor, čovjek bi pomislio. A ja sam si actually mislila da će odgovorit zašto se to događa ili ako ne znaju da će barem okvirno pokušat nešto zaključit (već sam znala da je uzalud tražit nekakve eventualne popravke).
Pa ja postavim pitanje „zašto?“

Stvarno ne znam. Cini se da je bilo ili neki upad u tvoj blog ili nekakva slična stvar...