Francesca Extraordinaire
sub - 14.07.2007
Predmet: WEEEEE!
Za sve vas koji znate, reminder: Sutra ujutro extraordinaire Francesca Extraordinaire leti za Edinburgh u pokušaju da usavrši jezik sa škotskim naglaskom, odagna vječiti misterij sadržaja ispod kilta i da naravno, zadrži ostale suputnike na aerodromu još kojih dodatnih 5 sati jer dobro znamo da ne volim aerodrome, a niti oni mene; pogotovo njihove procedure tak da ću nekaj zbrljat zbog čega ćemo svi biti optuženi za potencijalni teroristički napad ili barem onaj čovjek iza mene.
Za sve vas koji ne znate: sutra ujutro extraordinaire Francesca Extraordinaire leti za Edinburgh.
(Nekad je bolje ne znat, ha?)
Update: otkriven je još jedan karijes, te ovo službeno sada postaje konspiracija zuba, ali nade su nam visoke da će izdržat 4 tjedna kolko me nebude. Ako neće ispat sve po planu, nadajmo se da je jedno 10.000 eura dosta za tamošnji popravak zuba. Ako nije, nadajmo se opet da će izdržat.
A nade su svima nama visoke i za to da ću se uspjet snać u Frankfurtu, iako je moje mišljenje da ću bit sva prestrašena, a to automatski povlači, i nespretna – tak da u tom slučaju, zovite novinare, jer vijest ne gine, ali i pozovite hitnu...za svaki slučaj.
Da ne duljim, pozdravljam vas, uživajte na hrvatskih 40 stupnjeva dok ću se ja smrzavat na kiši i 15 edinburških celzijevaca. Laptop ne nosim, tak da bute neizbježnu seriju nesretnih događaja mogli čitat tek kad se dokopam kompa na koleđu, nakon što im objasnim da nije to ništa čudno da se i mi balkanci znamo služit računalima.
Cheers!
sri - 11.07.2007
Predmet: Ah, they'll just set about you
Znaš da se nekaj mora dogodit.
Zapravo započinješ dan zapisujući stvari koje ti trebaju, tak da ih ne zaboraviš. Tak da budeš spreman. Tokom dana zapisuješ stvari koje trebaš uz obavljanje onih stvari koje si zapisao ujutro. Tak da ih ne zaboraviš. I da, naravno, budeš spreman.
A onda u jednom trenutku se sjetiš nečega trivijalnog.
Naravno da sam se sjetila da bih si mogla ić zube pregledat, za svaki slučaj. Nikad ne znaš. Nikad ne reci nikad. Kaj znaš. All that shite.
I kao sa svim stvarima koje se tiču ironije, ispalo je da se pojavila nekakava mala ultrakronična upala živca il čega god taman prije puta a da me zub uopće nije bolio proklet bio.
Danas ujutro je živac izvađen. Ak se ičeg bojim, onda su to zubari, ali svaka čast legendama sa stomatološkog fakulteta u Zagrebu. Ne samo da me nije ništa bolilo, nego me nije apsolutno ništa bolilo *plus* trpili su moje ispade strahova *plus* sva oprema je moderna (nešto što se u hrvatskom zdravstvu ne viđa baš često) *plus* koriste moderne tehnike (nešto što se u hrvatskom zdravstvu ne viđa baš često) *plus* užasno su pristupačni i općenito normalni – nešto što se u hrvatskom zdravstvu ne viđa uopće.
Thumbs up za odjel Dentalne Patologije! Da nemaju tak grdo ime, čovjek bi i dulje htio tam ostat.
***
Sigurno ću zaboravit nešto. Nešto bitno čega ću se sjetit one sekunde kad avion poleti. Nešto što će me prožet onim osjećajem koji imaš u snovima u kojima ti odjeća nestaje sama od sebe. Otprilike. I onda ću se tješti da ću tam to naći. Al neću, jel kužiš. Neću. Uvijek je tak.
***
A da samo dobite sliku ove veličanstvene zemlje u koju idem, trebate samo ovo: John Smeaton. Frajer koji nije kao prosječan Amerikanac ili Englez pobegel kad se dogodio napad. To je čovjek koji radi na aerodromu u Glasgowu i koji je došel onom islamističkom teroristu ili čemu god i fino ga pretukao kak i spada. Bravo za Johna – ultimativnog terminatora terorista.
To je, dragi moji, Škotska. Zemlja koja mlati teroriste od 2007.
uto - 03.07.2007
Predmet: Škotska Yeah!
Taj izuzetno glupi dečko, kao što se sjećate, je viknuo „Vuk!“ onda kad nije bilo vuka, a priglupi seljaci su mahnito potrčali k njemu da ga spase i onda vidli da je to sve samo njegova izmišljotina. A onda je viknuo „Vuk!“ kad nije bilo izmišljotina, seljaci nisu počeli trčat k njemu, on je pojeđen i priča je s tim, hvala dragom bogu, gotova.
Poruka ove priče je naravno ta da „nikad ne živi negdje gdje vukovi šeću uokolo slobodno“, ali tkogod da je tebi ispričao ovu priču je vjerojatno rekao da je poruka ta da se ne smije lagati. To je apsurdna poruka, jer i ti i ja znamo da ponekad ne samo da je dobro lagati, nego je i potrebno.
Npr. savršeno je normalno bilo da sam jučer otišla na faks i lagala izgledajući u kompletnom teroru da mi se put neočeivano produžio i da nisam ovak stigla prijavit ispit iako jako dobro znamo da još na put nisam ni otišla.
Postoji još jedna priča o vukovima koja je jednako apsurdna. Govorim o Crvenkapici, stravično neugodnoj djevojčici koja je, baš kao i dečec koji viče „Vuk!“, voljela upadati na teritorije opasnih živina. Sjećate se da je vuk, nakon što se Crvenkapica jako ružno ponijela prema njemu, pojeo njenu baku i navukao na sebe njenu odjeću. Upravo ovaj dio priče je najnevjerojatniji jer čovjek bi pomislio da bi čak i toliko glupa djevojčica poput Crvenkapice uočila razliku između svoje bake i vuka obučenog u spavačicu i čupave šlape. Kad znate nekoga jako dobro, jednostavno znate kad nešto izmišljaju, a kad ne.
Npr. nevjerojatno je transparentno bilo to danas da sam bila u istinskom apsolutnom teroru kad sam zapravo vidla da mi putnički avion hoće sletit na kuću, jer ove budale na Plesu ne mogu kontrolirat 5 aviona odjednom.
To je zapravo to kaj sam htjela napisat. Sigurno ste uživali.
I da, još 12 dana do Škotske i njihovih naglasaka!
