Francesca Extraordinaire

Patrick, 10 godina:

 „Vijesti su dosadne, ali nekad ih gledam, onak kak spada, cijele.  Mislio sam da se Amerikanci bore sa gorilama, tak je zvučalo. Ali osim toga nije imalo nikakvog smisla. Izraelci su se uvijek tukli sa Arapima, a Amerikanci sa gorilama. Lijepo je da gorile imaju svoju državu, ne kao zološki vrt, a Amerikanci su ih zato ubijali. I Amerikanci su pogibali isto. Bili su opkoljeni i rat samo što nije završio. Imali su helikoptere. Gorile u zološkom nisu izgledale kao da ih je teško pobjedit u ratu. Bile su dobre i izgledale staro, mudro, i dlaka im je bila prljava. Ruke su im briljantne; volio bi imati takve ruke. Navijao sam za gorile iako su moja dva ujaka i dvije tete iz Amerike. Nikad ih nisam vidio. Poslali su nam 10 dolara, meni i Francisu, jedan Božić. Ne sjećam se što sam kupio za mojih pet dolara.

 - Trebao sam dobiti sedam, jer sam stariji.

I nisam se mogao sjetiti imena ujaka i teta koji su ih poslali. Imam sedam rođaka u Americi isto. Dvoje ih se zvalo isto kao i ja, ali me nije bilo briga, još uvijek sam navijao za gorile. Dok nisam pitao.

 - Zašto se Ameri tuku sa gorilama?
 - Molim?
 - Zašto se Ameri tuku sa gorilama?
 - Jel ti to čuješ, Mary? Patrick želi znati zašto se Ameri tuku sa gorilama.

Nisu se smijali, ali bilo je smiješno, vidlo se je. Htio sam zaplakati, nešto sam odao. Glup sam. Mrzim biti uhvaćen, više od bilo čega. Mrzim to. O tome se škola radi, da te ne uhvate i gledanje drugih koje su uhvatili umjesto tebe. Ovo je u redu, ovo nije škola. Objasnio mi je što je gerila. Sad ima smisla.

 - Nemoguće ih je pobjediti, rekao je

Još uvijek navijam za njih, gerilu.“


Fenomenalna knjiga. Presmiješna, sa pretužnim završetkom.

Roddy Doyle – Paddy Clarke Ha Ha Ha

Pa dobro, mogli bi probat prostituciju, ali to nije ono o čemu hoću pisat. Govorim o pravoj vrijednosti nečijeg tijela. Recimo da kad netko umre, taj hoće prodat svoje tijelo. E sad, sigurna sam da postoji neki luđak koji bi radio razne stvari, ali neću sad o tome. Neki tvrde da je ljudsko tijelo rudnik minerala. Pa da vidimo kaj bi mogli izvuć...

-65% Kisik (bezvrijedno – većinom smo običan zrak..)

-18% Ugljik (bezvrijedno)

-10% Vodik (bezvrijedno)

-3% Dušik (dobro za biljke)

-1,5% Kalcij (bezvrijedno)

-1% Fosfor (dobro gnojivo)

-0,35% Kalij (bezvrijedno)

-0,25% Sumpor (bezvrijedno, osim ak hoćeš napravit smrad pokvarenih jaja)

-0,15% Natrij (sol)

-0,15% Klor (nije dovoljno niti za bazen u vrtu)

-0,05% Magnezij (ima neku malu vrijednost)

-0,0004% Željezo (možemo i hrđat..)

-0,00004% Jod (prodat medicinskim ustanovama)

I još postoje beznačajne količine Fluora, Silicija, Mangana, Cinka, Bakra, Aluminija i Arsena čak! Nema niti Zlata (uzimajući u obzir da zlatni zubi nisu prirodna pojava), niti Srebra, a niti Platine...

Vrijednost ovih ovdje elemenata – manja od 7kn. To nebi niti pokrilo troškove pokopa.

Da imaš dovoljno mrtvih tijela, možda bi se i mogao kakav novac okrenut, ali zbog samog smrada poluraspadnutih tijela rađe bi živjela u siromaštvu cijeli život.

Bez brige, postoji i još jedan način zarade love od svog tijela.

Prodaja kože.

Pitanje je koliko kože zapravo imamo? Kod svake osobe količina kože varira. A ovisi o veličini i debljini osobe.

E sad, kak izračunat tu količinu? Mogu te oderat i onda izračunat, ali danas postoje druge tehnike.

Prvo odeš u Japan. U Tokyo točnije. Onda odeš u njihov institut i veliš da hoćeš znat kvadraturu svoje kože. Nakon toga te oni skinu do gola i zaljepe tanki ali čvrsti papirić na svaki centimetar tvog tijela. Papir se prvo mora osušit, i tek onda ga skinu, razrežu i pomno izmjere. Zvuči malo nastrano, ali kaj ćeš..

Kolko bi onda vrijedila koža? Po mojim procjenama, nekih 25kn. Plus onih 7kn i imaš 32. A ak se znaš dobro cjenkat, možda zaradiš i čitavih 35 kuna na svom tijelu.

Prostitucija se čini puno profitabilnija...

Homer: I keep hearing this horrible irregular thumping noise.

Pump Jockey:
It's your heart. And I think it's on its last thump.

Homer: Whew, I was afraid it was my transmission.

Homer's Triple Bypass

Jel možete pogodit izvor ovog Hollywoodskog dijaloga koji inače pripada čistoj klasici? E, ovo je stopostotno izvorno baljezganje. Ziher ste to gledali, i uočili kak taj skript uspjeva ismijati hinduiste i gubavce istovremeno! Briljantno.

(slobodan prijevod)

Frajer prati curu doma jedno sniježno Božićno veče...

CURA: On je poput mnogih ovdje. Samo želi nekoga tko bi ga saslušao. Pogotovo na blagdane.

FRAJER: Zašto?

CURA: Tada mnogi padnu u depresiju.

FRAJER: Uvijek sam mislio da su svi sretni za blagdane, bez obzira na sve!

CURA: Većina je, ali neki nisu. Dok svi otvaraju poklone, oni režu žile.

FRAJER: Vesela misao.

CURA: To je istina. Stopa samoubojstava je najveća za blagdane.

FRAJER: Sad sam i ja u depresiji. Jel si ti ikad depresivna na Božić?

CURA: Ja ne slavim Božić.

FRAJER: Kaj si hinduist il nekaj?

CURA: Ne, jednostavno ne volim to.

FRAJER: Kaj nemaš voljet tu? Mislim, jako je zabavno.

CURA: Đizuz! Kažeš da mrziš Dan Zahvalnosti i nikoga nije briga. Ali kad kažeš da mrziš Božić svi te natjeraju da se osjećaš ko gubavac.

FRAJER: Oprosti.

CURA: U redu je. Oprosti ti. Samo sam malo umorna i drečava. Hvala kaj si me otpratil doma.

FRAJER: Nemaš beda.

(Note: Samo mala primjedba.)

Već nekoliko godina radim ovaj ritual i upravo sada mi je dosta.

*klik*
..me digas nada, jo-
*klik*
..bete, largate aq-
*klik*
..te amo, no pued-
*klik*
..ma ke diči, ke sučede, dotores-
*BAM! BAM! BAM!*

Mrzim televiziju!
Većina programa je sranje. To nije originalna izjava, ali je činjenica. Devedeset i pet posto televizije je kompletno sranje. Ima dobrih stvari. Postoji dio televizije koji se može bacit u televizore pod nazivom „kvalitetan“, ima toga. Većina, međutim, je neporeciva audio i vizualna degradacija. Živući horor. Dvadesetčetverosatni harakiri.

Nisam prva koja je ovo izjavila. Ljudi su tv odbacili kao medij još od samog rođenja tog stroja. Isto kao što postoje ljudi koji u komatoznom stanju sjede na trosjedu pred telkačem već pola stoljeća, postoje i oni koji su uvijek bili protiv toga iz različitih razloga, često govoreći o odbacivanju radija ili knjige ili razgovora zbog beskrajnih gluparija iz male kutije terora. Ne mrzim televiziju zato kaj je nešto zamijenila. Mrzim je zbog onoga kaj je – devedeset i pet postotno sranje. Odvratno, smrdljivo, gnjilo smeće. Prejako je mrzim. Tolko da boli. To stvarno boli.

Nebi me uopće smetalo da je televizija sveopće loša. Da je sve živo na televiziji uvijek bilo bezvezno laprdanje, onda bi jednostavno zaključili da je tv bezveze. To je to. Nevjerojatno efektivni stroj za disperziju sranja, dostavljajući sranje u vaše domove uvijek na vrijeme. Ali to nije slučaj. Nešto televizije je dobro. Seinfeld je dobar. Only Fools And Horses su dobri. Red Dwarf je dobar. Simpsoni su dobri. Twin Peaks je dobar. Malcolm in the Middle je dobar. Lost je dobar. Six Feet Under je bio dobar show do druge sezone. Postoje dobri dokumentarci isto. Gledala sam jedan francuski u kojem neki ljudi sviraju neke čudne instrumente koji zvuče, mind you, gore od turbo folka. I ti ljudi čupaju nekakve biljke. Čitav život. I žive u drvenim stračarama. Čitav. Prokleti. Život. To je bilo dobro. To je bilo zanimljivo. Gledala sam jedan u kojem sam saznala da francuzići zabranjuju muslimankama nošenje njihovih tradicionalnih obleka u skladu sa vjerom i kak se onda muslimanke plaču. To je bilo dobro. To je bilo zanimljivo. Nekad postoji i dobar film na programu, kaj je super. Dva sata zabave. Gledala sam Shawshanks Redemption, Fight Club i K-Pax na TV-u. To su sve dobri filmovi. A čak mogu i gledati sport na tv-u, kaj je super jer volim sport. Gledala sam kak Tomo Butina prima najbezvezniji gol u povijesti svega postojećega. Gledala sam kak ruše Blizance i ljude koji skaču sa prozora. Gledala sam kak Dubya govori bezvezne i nepovezane stvari na tv-u. Televizija je bila, i može biti, dobra.

Ali velika većina toga nije dobra. Naprotiv, većina toga je loša. Preloša. Toliko je loša da prelazi granice lošeg. To je stravično. Ne radi se o onome „sve je relativno“. To nije pitanje ukusa. Samo gledaj. Upali tv i zapravo gledaj. To je sranje. Apsolutno sranje. Za djecu. Sjedni, gledaj i shvati koliko je loše. Ajde. Obriši „tv izraz“. Obriši staklaste oči, malo otvorena usta i potočić sline koji teče iz kuta tvojeg tupog, telećeg izraza. Razmisli o onome kaj gledaš, a onda o onome kaj bi mogao gledat. Znaš da se radi o prestravičnim glupostima najvišeg reda. Znaš da je napravljeno za idiote. Znaš to. Ne trebaš mene da ti to velim.

Niti želiš da ti to velim. Jer, osim očitog, crno-bijelog, bez vodilja koje bi održavale kvalitetu u kvantiteti, ja ispadam glupača. Istakneš da je sve kaj itko gleda neviđeno smeće, i oni se počnu ispuhavat na tebi. „ZNAM DA JE SMEĆE!“ viknu, „ALI TO JE SAMO ZABAVA, NE?“ Excuse me zbog isticanja očitog. Excuse me kaj sam mislila da čovječanstvo ima više potencijala od otvorenih usta i isključenog mozga, prateći tv ko prokleti mongoloid. „NE ŽELIM RAZMIŠLJAT! SAMO SE ŽELIM OPUSTIT PRED TV-OM!“ Pa, naravno da želiš nešto glupo s čim bi se mogao opustit. Ljudski um, sa svojim bilijun i bilijun sinaptičkih veza, nebi nikada uspio podnjeti nešto barem malo zanimljivo nakon dana na poslu, zar ne? Naravno da ne!  
Izgleda da je problem u meni. U ljudima koji ponavljaju da je tv sranje opet i opet i nikak da prestanu. Kaj su oni? Automati, eto kaj. Ponavljati se non-stop? Zakaj nam ne dopuste da gledamo svoje sranje? Uvijek je bilo sranje. Uvijek će biti sranje, i mi volimo to sranje, pa zakaj ne popuste sa čitavom „moral“ stvari, a?

Dobro, ajde onda. Pobjeđuješ. Uzmi. Degradacija televizije je prešla kritičku točku davno, tak da se nit ne nadam spasu. Uživat ću u onih pet posto koje bace na ovakve ko ja, a ti se valjaj u onih devedeset i pet posto koje izliju na tebe. Ja ću biti svoje ciljano tržište, a ti budi dio kolektiva. Čitaj previewe, gledaj omiljene programe i onda čitaj reviewe. Vrati se doma s posla prema kojem osjećaš ljubav/mržnju/indiferentnost, sjedni na kauč sa nekim prema kojem osjećaš ljubav/mržnju/indiferentnost i gledaj „Prijatelje“ i „Prijatelje na kvadrat“ i tv prodaju i kupi si magične noževe. Uvjeravaj se da je dobro. Znaš da možeš. Znaš da hoćeš. „Hrvatski Idol“ je dobar. Da. Je. Dobar je. To je zabava. To je smijeh. Sviđa ti se. Ponosan si na to. Da možeš napraviti tv emisiju, točno bi bila takva. Upravo takva. Ljudi pjevaju, neki zločesti čovjek govori „ne valjaš ništa“ i ljudi drže transparente i krasni umjetni voditelji govore „ovo je bio nevjerojatan nastup“ i vrisak publike i onda bi došlo finale i svi bi glasali i pričali o tome i bilo bi fantastično. Bilo bi istinski predivno.

Odustajem od takvih ljudi koji se valjaju u tim sranjima. Fak d lot of ju. Postoji dobra kultura tamo negdje koju bi mogli konzumirati, ali ako vi gubitnici želite samo udisati zrak sastavljen od Miroslava Škore, ville marie, tv prodaje i meksičkih sapunica, onda dobro, marš i gledaj. Konzumiraj smeće čitav život, zauvijek se uvjeravajući da je to „samo televizija“, to je „samo zabava“. Sa malo sreće, kada umreš, nećeš imati dovoljno mozga da shvatiš da si napravio apsolutno ništa sa prirodnim fenomenom: umom sposobnim uživati u stvarno zanimljivim ljudskim izumima. Fak d lot of ju. Gledaj i slušaj sranje čitav život. Nadam se da ćeš strunut i umrjet na sami prime time tv pakao subotnje večeri, i da će crvi tv programa i ciljane publike proždrijet tvoje otrovno tijelo.

Zlo mi je od toga.

Kultura je ono kaj nas razlikuje od živina. Kultura je ono kako razmišljamo o sebi i kako uzimamo u obzir našu prošlost i budućnost. Kultura je biti čovjek. Televizija i „pop“ mogu biti dobri isto kao što i poezija i kazalište mogu biti loši. Nisam prokleti snob. Reći reality show „Big Brother“ je tragičan, nije snobovski. To je istina. To je prokleta istina. Jel sam propustila kaj?
Ono „Znam da je glupo, ali to je samo televizija i meni se sviđa“ je sranje. To je za ptice na električnim vodovima. Vi ste otrovni potrošači. Ljudi se brinu o onome kaj jedu, udišu, koje novine čitaju, koje pivo piju, kakvu obleku nose; ali ne kaj konzumiraju kulturalno. Dabogda svi završili u Hadu.

Koji će biti non-stop prokleti „Hrvatski Idol“ ionako, pa ćete svi biti cheery. „Znam da se radi o viječnom prokletstvu i muki, ali to je samo televizija i meni se to sviđa.“ Ne postoji izlaz iz ovog.

Your mother seems really upset. I better go have a talk with
her -- during the commercial.

-- Homer Simpson
Simpsoncalifragilisticexpiala(annoyed grunt)ocious