Francesca Extraordinaire
sub - 18.03.2006
Predmet: Ah taj Kembriđ..
Dakle, krenem ja ispunit prijavnicu za ispit. I ispunim ju, zaokružim ispit i okrenem da vidim cijene (jer opće je poznato da se prvo ulazi u nekaj a tek onda pita za cijenu). I vidim cijenu. Umrem. Kraj.
Dobro ajde, nisam baš umrla, al skoro. Uglavnom, vidim brojku 1150. Pa si pomislim, ak je čavala onda nema problema, ak je nekaj drugo, onda već ima. Pa pogledam čega, i vidim kuna! Umrem. Kraj.
Ajde, ajde, opet lažem. Malo se stepem i pomislim da je bolje kuna nego eura. Al sam se onda sjetila da sam ja samo običan student i da jednostavno nemam novaca za taj prokleti ispit od velike važnosti, a jedini način da ga smognem je da ili odem radit i propustim termin, dakle odmah otpada, ili se odem zadužit kod kamatara. U neimaštini više opcija, odlučim se za ono drugo, jer da bih mogla izać na taj glupi ispit u Svibnju, moram ga sad prijavit (glupo, al englezi, žgadija, to tak rade). I sad stojim na tramvajskoj stanici, gledam u onaj listić zaljepljen na plastici sa natpisom „KREDITI BEZ JAMACA blah blah blah“, gledam u brojke telefona, uzmem moj mobitel, i utipkam broj.
Ja: (u sebi) joj, kaj bum ve, kaj bum ve..
Druga Strana: HALO!
Ja: Halo?
DS: HALO?!
Ja: Imam problem, na računu u banci nemam novaca, a treba mi hitno 1150 kuna, ajde nek bude 1200.
DS: ...NO DOBRO, BUMO SE DOGOVORILI, AJDE DOĐ--
Ja: Joj mama daj nemoj tak vikat, svi te čuju kaj pričaš osim mene!
DS: Dobro, ajd dođi doma.
Uputim se doma, otmem novce, odem u banku i stisnem slovo A. Vidim svoj broj i odem na šalter. Velim teti na šalteru da ne mogu ispunit poziv na broj odobrenja jer to očito ide u inozemstvo. Ona uzme papir i skameni se jer ne zna kog boga sad treba napravit. Uto ja shvatim da je ona novi radnik. Ako se pitate kako, znajte da je to zbog mojih nevjerojatnih sposobnosti razotkrivanja. Njen izraz lica i pozivi starijih gospođa da joj dođu pomoć su sav dokaz koji trebam za to. A i imala je pločicu sa natpisom „Novi radinik“.
Nakon pola sata čekanja, njih 30 napokon uspije složit tu doznaku. Ja sva sretna dajem 1150 kuna, i mislim si, ajde ja sam student, pa nebudu mi sad neku proviziju veliku nap--
„30 kuna.“
--kaj? NEEE! Mojih 30 kuna zarađenih odnošenjem prazne plastične ambalaže! Ne moram niti reći da mi se svijet srušio. A ak taj ispit ne položim...Umrem. Kraj.
Dobro ajde, nisam baš umrla, al skoro. Uglavnom, vidim brojku 1150. Pa si pomislim, ak je čavala onda nema problema, ak je nekaj drugo, onda već ima. Pa pogledam čega, i vidim kuna! Umrem. Kraj.
Ajde, ajde, opet lažem. Malo se stepem i pomislim da je bolje kuna nego eura. Al sam se onda sjetila da sam ja samo običan student i da jednostavno nemam novaca za taj prokleti ispit od velike važnosti, a jedini način da ga smognem je da ili odem radit i propustim termin, dakle odmah otpada, ili se odem zadužit kod kamatara. U neimaštini više opcija, odlučim se za ono drugo, jer da bih mogla izać na taj glupi ispit u Svibnju, moram ga sad prijavit (glupo, al englezi, žgadija, to tak rade). I sad stojim na tramvajskoj stanici, gledam u onaj listić zaljepljen na plastici sa natpisom „KREDITI BEZ JAMACA blah blah blah“, gledam u brojke telefona, uzmem moj mobitel, i utipkam broj.
Ja: (u sebi) joj, kaj bum ve, kaj bum ve..
Druga Strana: HALO!
Ja: Halo?
DS: HALO?!
Ja: Imam problem, na računu u banci nemam novaca, a treba mi hitno 1150 kuna, ajde nek bude 1200.
DS: ...NO DOBRO, BUMO SE DOGOVORILI, AJDE DOĐ--
Ja: Joj mama daj nemoj tak vikat, svi te čuju kaj pričaš osim mene!
DS: Dobro, ajd dođi doma.
Uputim se doma, otmem novce, odem u banku i stisnem slovo A. Vidim svoj broj i odem na šalter. Velim teti na šalteru da ne mogu ispunit poziv na broj odobrenja jer to očito ide u inozemstvo. Ona uzme papir i skameni se jer ne zna kog boga sad treba napravit. Uto ja shvatim da je ona novi radnik. Ako se pitate kako, znajte da je to zbog mojih nevjerojatnih sposobnosti razotkrivanja. Njen izraz lica i pozivi starijih gospođa da joj dođu pomoć su sav dokaz koji trebam za to. A i imala je pločicu sa natpisom „Novi radinik“.
Nakon pola sata čekanja, njih 30 napokon uspije složit tu doznaku. Ja sva sretna dajem 1150 kuna, i mislim si, ajde ja sam student, pa nebudu mi sad neku proviziju veliku nap--
„30 kuna.“
--kaj? NEEE! Mojih 30 kuna zarađenih odnošenjem prazne plastične ambalaže! Ne moram niti reći da mi se svijet srušio. A ak taj ispit ne položim...Umrem. Kraj.
objavio Francesca Extraordinaire, 18. ožujak 2006 12:47:00
5 komentara:
držim fige da položiš...malo sreće i puno pameti i ... :)
Pazi sada ovaj rad. Ja sam na budzetu ba fucks-u i kada dodju ti ispiti ja nemoram da placam. No moji dragi naivni roditelji to neznaju pa ih ja uredno za svaki rok opeljesim na tu foru :-D
japi, ja ću te tužiti roditeljima, to nije lijepo što radiš"
francesca, oprosti, morala sam mu reći, a teb pitam. kakav je to ispit na kembriđu? Za Kembridž? Ili za raditi na kembridžu?Je li to inglish language teaching, elementary? mislim british council, ilica 12?
Noni, danke:) Japi, nesretniče jedan! Kak možeš tak nešto nemoralno radit? ;) Singerica, je British Council, ali za certifikat za najviši stupanj, CPE, pa je onda valjda i najskuplji zato, vrag ih odnio.
bem ti... nadam se da ti DS neche nabiti gastronomske kamate...
