Francesca Extraordinaire

sri - 20.07.2005

Predmet: Bistro


Vlado je ubrzano lupkao olovkom po svojoj listi sa popisom stvari koje trebaju biti napravljene, nadajući se da će mu raspored ispred njega dati odgovor večerašnjim problemima ako dosegne tisuću udaraca u sekundi. Bila je velika noć u bistrou jer je vlasnik slavio rođendan i planirao stići nekad na večeru. To je bila noć koja je mogla sagraditi ili uništiti pomoćnikovu karijeru, čak i život.

To je isto bila noć kad je bistrou nedostajalo osoblja. Slavek, lokalni hipohondar i perač suđa, je javio da je bolestan. To je značilo da rade 4 preostala radnika, uključujući i Vladu. Martina je bila postavljena naprijed, kao hostesa, kao i uvijek, Marko je dobio poziciju konobara unatoč tome što mu je ovo bila tek prva noć na poslu, a Bartol...čekaj, gdje je Bartol? Vlado je poslao njihovog kuhara u skladište da donese kutiju sa mesom prije sat vremena i nitko ga više nije vidio.

Vlado se uputio prema stražnjem djelu restorana, psujući sebi u bradu zbog toga što je nekako uspio previdjeti grešku u tome što je poslao njemačkog ovčara po kutiju mesa u hladnjaču. Nije da je Vlado prezirao Bartola, zapravo je bio jako ponosan na restoranovo raznoliko osoblje i osjećao da je Bartol izvrstan kuhar. Jednostavno su postojale stvari za koje nisi zadužio psa.

Kad je Vlado zašao za ugao u skladište, njegovi najgori strahovi su se obistinili. Tamo je stajao Bartol, na svojim stražnjim nogama, nosom uprtim pod kutiju sa mesom, bespomoćno pokušavajući je podignuti. Bartol okrene glavu rema Vladi.

 „Stvarno mi je žao šefe. Pokušavam i pokušavam, ali kutija..preteška je za moj nos. Ne možem podići.“

Vlado ga potapša po glavi i pošalje natrag u kuhinju. Bartol je bio dobar dečko, ali bez palčeva ili bilo kakve prave ruke, nikad nebi uspio dići kutiju. Pas je bio preponosan da bi odustao ili pitao za pomoć, i zbog toga ga je Vlado cjenio. Uzdahne, odloži svoj popis na kutiju, podigne je i odnese u kuhinju prije no što se vrati svojoj normalnoj radnoj poziciji uz Martinu naprijed.

 „Kak' stoje stvari, šefe?“ znatiželjno će Martina.

Vlado se konzultira sa svojim popisom, provjeravajući sve kvačice do poslova koji moraju biti obavljeni.

 „Iznenađujuće dobro. Uspio sam neke od manjih stvari i sam napraviti, tako da sada moramo samo preživjeti večeru i čekati da se glavna faca pojavi. Kako se Marko drži?“

 „Izgleda dobro, možda malo nervozno. Posjetitelji su tek sad počeli dolaziti i činilo se da nema nikakvih problema sa njihovim naruđbama. Vidjet ćemo kako stoji sa donošenjem jela na stolove, ali mislim da će biti uredu.“

Vlado se nasmiješio. Dobro. Stvari su se poslagale tako da bi se moglo tvrditi da je sve pod kontrolom. Možda večeras niti neće biti tako loše. Naravno, morati će i sam oprati nekoliko tanjura i malo više trčakrati po restoranu nego obično, ali Vlado je bio siguran da će vlasnik biti ponosan na ono što vidi kad dođe. A onda veliko promaknuće neće biti daleko...

 „ŠEFE! Šefe, dođite brzo!“

Žuborenje razgovora posjetitelja je odjednom stalo dok je Bartol stajao nasred sobe razgoračenih očiju i vidno uzrujan. Vlado ga brzo odvede otraga, zastajući kod svakog stola dovoljno dugo da uvjeri svoje goste da nema nikakvih problema i da će njihova jela biti na stolu uskoro. Kad su prošli kroz dvostruka vrata u kuhinju, Vlado se obruši na svog kuhara.

 „Bartol, ne viče se tako pred gostima! Ako ćemo im dati i najmanji razlog za brigu, neće se vratiti. A sad mi reci što se dogodilo? Što je tako hitno da ne možeš mirno otići u prednji dio do mene kao civiliziran pas?“

Bartol nije ništa rekao, samo gledao u velik tanjur sa janjetinom i tjesteninom koji je bio na podu.

 „Onda? To je ono što nije uredu? Tanjur sa janjetinom? Gle, Marko je nov. Ako zaboravi na tanjur ili mu ispadne koji, to je sve ok. Moramo mu sad malo popustiti dok uči, dobro?“

Bartol odmahne glavom. Ne. To nije to. To nije ono što me natjeralo da se derem kao da se radi o kakvom ogromnom požaru. Pas je nastavio zuriti u tanjur, i Vladu su odjednom prešli trnci kad shvati da je Bartol istinski užasnut i preplašen onime što vidi. Ali što je to? Ništa nije izgledalo krivo sa hranom. Jedina stvar koja se možda malo činila čudnom je to da je tanjur bio malo nagnut, kao da je nešto pod njim.

Ne.
Nije moguće.

Vlado se sabere, podigne tanjur i otkrije slomljeno tijelo Marka, miša na praksi za konobara. Leđa su mi bila savijena pod nemogućim kutom, a iznutrice izašle van. Imao je bolni izraz na svom beživotnom licu. Težina tanjura i hrane je jednostavno bila previše za njega. Kvragu restoranove velike porcije po razumnim cijenama! Mali je živio čitav život na selu dok se nije jedan dan usudio odvažiti i otići u grad za poslom, a pogle sada ovo.

 „Moramo nazvati devet četri.“ Reče Bartol, prekidajući tišinu.

Suza jurne niz Vladin obraz radi toga što se dogodilo, i onoga što se mora dogoditi.

 „Ne. Vlasnik dolazi večeras. Ako vidi ovo, letimo i ti i ja. Moramo se riješiti tijela.“

Bartol pogleda Vladu i nagne glavu kao da je puhnuo u pseću zviždaljku. Jako čudnu zviždaljku.

 „Zezate se? Ovo ni vrijeme za šale.“

 „Ne, Bartol. Ne zezam se. Razmisli. Ako se policija umiješa, bilo bi optuživanja. Ti si skuhao neodgovorno veliko jelo. Ja sam dopustio da se to dogodi pod mojim budnim okom. Neću ništa napraviti bez tvog odobrenja, ali razmisli o mogućnostima. Marko je već mrtav. Ne možemo ništa tu napraviti. Možemo se pobrinuti da naši životi ne budu uništeni. Mislim da ja mogu dobro podnjeti zatvor, ali imaš li ti ikakvog pojma kako je tamo za psa? Prilično loše, vjerujem.“

Bartol se namršti, razmišljajući o situaciji dok se Vlado molio u sebi da njegova manipulacija upali. Nije želio biti primoran zakopati dva tijela večeras, a sigurno neće moći impresionirati vlasnika bez glavnog kuhara.

 „Slažem se,“ reče Bartol. „Dobro, šefe.“

Našli su najveću moguću vreću za smeće, zamotali Marka u nju i odvukli u toalet, znojeći se od napora. Stali su ispred jednog od wc-a.

 „Zašto ovdje? Ne čini se dobro.“

 „Zato,“ počne Vlado, „što je to najlakši način i nitko neće početi sumnjivo razmišljati o smradu iz wc-a. Ajde sada, što prije to obavimo, to ćemo se brže moći vratiti našim životima.“

Bartol pogleda prema wc-u i namršti se. „Valjda.“

Vlado nije niti čekao njegov odgovor, odmah se bacio na posao. Sa lopatom koju je ponio, svom snagom lupi po podu i slomi pločicu. Nekoliko puta to ponovi dok se pod njima ne pojavi zemlja. Dvadeset minuta njih dvojca su kopala rupu dovoljno veliku za čovjeka, ispred wc školjke. Kada je bilo gotovo, Bartol je želio izreći molitvu za miša, ali je Vlado brže bolje samo ubacio tijelo u rupu i počeo zakopavati je sa zemljom. Kvragu i Bartolovi osjećaji, prekasno je.

Zatrpali su rupu, ali brdašce zemlje visoko jedan metar je očito davalo na znanje da se radi o grobu, pa je Bartol otrčao u kuhinju i vratio se sa kupusom. Zajedno su ogulili kupus i postavili listove po zemlji, uspješno prikrivajući brdašce.

 „Ovo se nikad nije dogodilo, Bartol. Nikad nećemo više ovo spominjati. Marko je jednostavno otišao usred svoje smjene, vjerojatno zato što mu je prva noć bila previše stresna. Razumiješ?“

Bartol tužno kimne i krene prema umivaoniku da se očisti. Vlado ga je pratio, gladajući u svoje, krvlju natopljene, ruke dok ih je čistio. Kada ih je uspješno očistio bilo kakvih tragova krvi, zagrabi hladne vode, polije se po licu, i pogleda svoj odraz u ogledalu. Nešto čudno u njegovoj kosi mu je zapelo za oko.

Vlasnik mu je sjedio na glavi.

 „Gospon Stepanić! V-vi...kako dugo ste ovdje?“

 „Čitavu noć, moj dragi Vlado.“

Vlado je oštro pogledao Bartola.

 „Zašto mi nisi rekao?!“

 „Mislio sam da se radi o nekakvoj ludoj novoj frizuri..nešto kao Beatlesi ili Dinastija.“

Bart: So, like sometimes you can do stuff that you think is pretty bad
so other kids will like you better?

Homer: You're not talking about killing anyone, are you?

The Telltale Head
objavio Francesca Extraordinaire, 20. srpanj 2005 15:29:00

6 komentara:

spisateljice, nikako da se dogovorim sama sa sobom kojem žanru pripada tvoja literatura, valjda nekom sajansfikšnnonsenshumorističkom, ili možda nekom novom, još neotkrivenom, tako je, ti si začetnik novg žanra, pa je i pravo da mu daš ime :)))))))))))))))))) smiješno dozlaboga :)))))))))))))))
singerica, u 20. srpanj 2005 17:46:00
...
(Neregistriran) (Neregistriran), u 21. srpanj 2005 12:36:00
OK, Franči...sve je super i to ali di je Alma? Ha? A di sam ja???
DeVil (Neregistriran) (Neregistriran), u 21. srpanj 2005 12:36:00
Kaj bi ti, ovo nije naša birtija, ovo je Bistro! Tko je ono gore sa linkom na ovaj very blog? Singerica, hvala kaj si mi dala privilegiju imenovanja ovog žanra, ali iskreno, nemam pojma. Evo nek se zove Fatal Error. :)
caligula, u 21. srpanj 2005 14:43:00
nikak da ja upoznam tu almu...svi po gorici pričaju kak je superiška konobarica...a sad se i na blogu spominje...fakat fatal waitress :))
visa, u 22. srpanj 2005 21:57:00
Jao, da...fakat je fatalna. :)
caligula, u 23. srpanj 2005 18:41:00

Add comment

Francesca - jer vi to zaslužujete.