Francesca Extraordinaire
uto - 14.03.2006
Predmet: Božji Dnevnik
Ponedjeljak
Isusek dragi, bio je to vraški dan jučer. Znam da sam uvijek pomalo delikatan Ponedjeljak ujutro, ali jučer je bio velik dan čak i za moje standarde. Velik dan. Grlo mi je usko, jezik natečen i sve. Obično je bilo tak da su me samo ruke boljele nakon Nedjelje. Bile bi crvene, i bolile bi. Sada pak, fakat me skroz iscrpi, i sve je u neredu. Čak su mi i usnice ispucale.
Anyway, mislim da ću se danas odmarat. Lijepi, tihi, lagani početak tjedna. Napravit ću si tost, popit ruski čaj i bacit oko na dobre stare zidove.
Stvarno volim te zidove. Sad ih ima već poprilično. Puno Svetih zidova, nekoliko Blaženih zidova, i naravno, zid Plača. E u tom je pravi karakter. Uživam ogroman komfor u svojim zidovima. Možda biste mislili da imam pametnijeg posla (kreacija i tak dalje), ali lijepo je znati da su ljudi na koljenima, i obraćaju pažnju. Nazovi to arogancijom, nesigurnošću ili kakgod, ali ja volim kad se broj na Zidu povećava. Mislim, kad zbrojiš sve kaj sam ja napravil za njih (sve), jadikovanje, plakanje, jecanje ispred zida koji samo kaj se ne sruši je najmanje kaj ljudi mogu napraviti da mi udovolje.
Ponekad sve što trebam je da se osjećam voljenim, a impresivno zidno pohađanje mi jako pomaže u tome. Znam da je slabo, ali kaj sad.
Dodatak:
Jako dobar dan. Rijeke ljudi koji plaču i luduju. Ne mogu si pomoć a da ne budem sretan radi toga. Ne znam kaj ću stvorit kad brojka počne padat. Vjerojatno poludit, ponovno uvest inkviziciju il nekaj. Ali, do onda...
Utorak
Kasno sam se ustao danas. Mislim da je to još uvijek posljedica Nedjelje. Ali osjećam se dobro. Bolje. San oporavlja sve, ne možeš to pobit. Mislim da ću si udovoljit i otić na palačinke i špek za doručak. Nije loše udovoljit si povremeno.
Težak dan danas. Puno važnih hitnih poziva za izabrat. Malo sam ih nakupio, ali trebaju se eventualno počet rješavat. Ljudi zaglavljeni ispod urušenih krovova, brodovi koji se potapljaju, podrumi pedofila, itd.. Kad bolje razmislim, uopće ne znam kaj sam krivo napravil s njima. Znam da sam samo izmislio mašineriju, kak bi se reklo – metodu, ali nebi to trebali radit. Neki majmuni to rade, ali nikad nebi pomislil da bi i ljudi.
Kakgod, to je konstantan posao sa tim hitnim pozivima. Ima ih jako puno, a subjekti su rijetko kreativni (Ozlijeđen sam, Strah me, Spasi me, itd.). Ja regularno jednostavno zbrišem oko osamdeset posto poruka, jer možeš bit ziher da zapravo niti nisu hitni (bio bih ovdje cijeli tjedan da se moram brinuti za teška vremena baš svih ljudi), a onda odvojim ostalih dvadeset posto u grupe različitih koncepata. Oni koji misle da sam Alah, onih koji misle da sam hrpa elemenata (sunce, kiša, itd.), onih koji misle da sam poslao sina kojeg je rodila djevica (hahahaha) i tak dalje. Onda te hrpe razvrstam opet u hrpe. Na one koji misle da sam dobar, one koji misle da kažnjavam nevjernike (sam for d rekord, moš bit ziher da i budem, pa ti je bolje da se baciš na zid Plakanja il nekaj). One koji se fokusiraju na ovaj život, one koji se fokusiraju na slijedeći, one koji misle da mrzim homiće, one koji misle da mrzim sve, one koji misle da volim sve tak puno da se plačem od sreće i tak dalje i tak dalje.
Kad to napravim onda to sve unesem u MS Excel (to traje čitavu vječnost. Mislim da ću poništiti ovu uslugu ak se broj poveća), a software onda to fino sve skalkulira i poreda po važnosti. Ne mogu vam reći koji kriterij koristim jer bi me onda svi počeli zvat po toj formuli, ali možete biti sigurni da Nisam-nikad-baš-vjerovao-u-tebe-na-ovaj-način-ali-sad-te-fakat-trebam nisu u njemu. Zapravo, kad čujem to, često padnem u napast da ih sjebem. Avion pada s neba, i ti se usereš. Niš novog...
Dodatak:
E pa ovo je trajalo zauvijek. Možda ću u budućnosti posvetiti više vremena hitnim pozivima. Anyway, nije bilo tak loše. Hrpetina poziva u vezi s „prirodnim“ (još uvijek nisam siguran za taj naziv. Kaj mislite ko je zmislio „prirodu?“) katastrofama – snježni nanosi, bure i slično – i uobičajeno, pozivi iz nekakvih ratova na Bliskom Istoku. Ne volim se baš više mješati u takve stvari, pa se i ne mješam. Ostavit ću ih nek se sami tuku. Dobro je dokle god ne diraju zidove.
Ipak, nekoliko klasika. Frajer sa rukama zaglavljenim u mlincu. Ozbiljno. Kaj je uopće lovio unutra? Bilo mi je zabavno. Jedan frajer se trovao u zatvoru (jer nekaj je htio u Moskvu il nekaj..mislim, kakav sklop moraš imat za to? Svi znamo da ljudi putuju prevoznim sredstvima) i onda ga panika ulovila kad mu je srce počelo otkazivati. Pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. Jadan. Znam da nebi smio zauzeti već i ovak preopterećene linije za hitne pozive, ali bio je prestrašen. Sve je to relativno, izgleda. Poslao sam mu znak. Lijepi znak. Tak da zna da nije sve tako „crno“.
Srijeda
Lud ručak danas. Zagrebački odrezak, rizibizi, prije toga mediteranska juha, sve zalito s Venusom. Haba-haba! Savršen ručak za mene. Zadovoljio me, ali me nije ispunio. Onak, osjećao sam se nadražen, više nego napuhnut. Ali dobro.
Mislim da ću bacit oko na ostatak beskonačnog svemira. Provjerit koliko ljudi gladuje u moje ime (kao što i radim svaku Srijedu. Uvijek nekakva fešta negdje na ovaj dan), a onda ću pogledat malo dobru staru matricu prostor-vremena, uvjeriti se da još uvijek radi kak spada i da ne iskrivljuje vrijeme i svijetlo previše na rubovima. Kak se beskrajni vakum širi, prilično je samoodržavajuć (oslobađajući mi vrijeme da gledam krštenja, obrezivanja u moje ime, i čudna postizanja „nirvane“. Sve dobre stvari), ali ne škodi povremeno bacit oko, samo da se uvjerim da je sve ok. Kao i sa svim, dao sam mu mjesta za manevre, tak da ne znam baš točno kolko će se širiti brzinom svijetlosti, ali siguran sam da je prilično stabilan sistem. Sviđa mi se.
Zapravo, uočio sam kak je nekolicina posegnula za zvijezdama u zadnje vrijeme, i moram priznat da sam impresioniran. Mislim da će vam se čak i svidjet ovdje gore. Pomoć otvorit umove. Zaustavit vas u konstantnom žlabrljanju o pobačajima i tak tome (vjerujte mi, taj predmet nije nigdje blizu mojih prioriteta). Ipak, nemojte zaboravit na zidove kad dođete ovdje gore. Nemojte se umislit. Zapravo, bolje vam je da sve te pothvate radite u moje ime. Mogu podnjet da ignorirate zalaske sunca, zdravlje i slično, ali ak se spustite na Mars i mene ne spomenete, netko će stradat.
Isusek dragi, bio je to vraški dan jučer. Znam da sam uvijek pomalo delikatan Ponedjeljak ujutro, ali jučer je bio velik dan čak i za moje standarde. Velik dan. Grlo mi je usko, jezik natečen i sve. Obično je bilo tak da su me samo ruke boljele nakon Nedjelje. Bile bi crvene, i bolile bi. Sada pak, fakat me skroz iscrpi, i sve je u neredu. Čak su mi i usnice ispucale.
Anyway, mislim da ću se danas odmarat. Lijepi, tihi, lagani početak tjedna. Napravit ću si tost, popit ruski čaj i bacit oko na dobre stare zidove.
Stvarno volim te zidove. Sad ih ima već poprilično. Puno Svetih zidova, nekoliko Blaženih zidova, i naravno, zid Plača. E u tom je pravi karakter. Uživam ogroman komfor u svojim zidovima. Možda biste mislili da imam pametnijeg posla (kreacija i tak dalje), ali lijepo je znati da su ljudi na koljenima, i obraćaju pažnju. Nazovi to arogancijom, nesigurnošću ili kakgod, ali ja volim kad se broj na Zidu povećava. Mislim, kad zbrojiš sve kaj sam ja napravil za njih (sve), jadikovanje, plakanje, jecanje ispred zida koji samo kaj se ne sruši je najmanje kaj ljudi mogu napraviti da mi udovolje.
Ponekad sve što trebam je da se osjećam voljenim, a impresivno zidno pohađanje mi jako pomaže u tome. Znam da je slabo, ali kaj sad.
Dodatak:
Jako dobar dan. Rijeke ljudi koji plaču i luduju. Ne mogu si pomoć a da ne budem sretan radi toga. Ne znam kaj ću stvorit kad brojka počne padat. Vjerojatno poludit, ponovno uvest inkviziciju il nekaj. Ali, do onda...
Utorak
Kasno sam se ustao danas. Mislim da je to još uvijek posljedica Nedjelje. Ali osjećam se dobro. Bolje. San oporavlja sve, ne možeš to pobit. Mislim da ću si udovoljit i otić na palačinke i špek za doručak. Nije loše udovoljit si povremeno.
Težak dan danas. Puno važnih hitnih poziva za izabrat. Malo sam ih nakupio, ali trebaju se eventualno počet rješavat. Ljudi zaglavljeni ispod urušenih krovova, brodovi koji se potapljaju, podrumi pedofila, itd.. Kad bolje razmislim, uopće ne znam kaj sam krivo napravil s njima. Znam da sam samo izmislio mašineriju, kak bi se reklo – metodu, ali nebi to trebali radit. Neki majmuni to rade, ali nikad nebi pomislil da bi i ljudi.
Kakgod, to je konstantan posao sa tim hitnim pozivima. Ima ih jako puno, a subjekti su rijetko kreativni (Ozlijeđen sam, Strah me, Spasi me, itd.). Ja regularno jednostavno zbrišem oko osamdeset posto poruka, jer možeš bit ziher da zapravo niti nisu hitni (bio bih ovdje cijeli tjedan da se moram brinuti za teška vremena baš svih ljudi), a onda odvojim ostalih dvadeset posto u grupe različitih koncepata. Oni koji misle da sam Alah, onih koji misle da sam hrpa elemenata (sunce, kiša, itd.), onih koji misle da sam poslao sina kojeg je rodila djevica (hahahaha) i tak dalje. Onda te hrpe razvrstam opet u hrpe. Na one koji misle da sam dobar, one koji misle da kažnjavam nevjernike (sam for d rekord, moš bit ziher da i budem, pa ti je bolje da se baciš na zid Plakanja il nekaj). One koji se fokusiraju na ovaj život, one koji se fokusiraju na slijedeći, one koji misle da mrzim homiće, one koji misle da mrzim sve, one koji misle da volim sve tak puno da se plačem od sreće i tak dalje i tak dalje.
Kad to napravim onda to sve unesem u MS Excel (to traje čitavu vječnost. Mislim da ću poništiti ovu uslugu ak se broj poveća), a software onda to fino sve skalkulira i poreda po važnosti. Ne mogu vam reći koji kriterij koristim jer bi me onda svi počeli zvat po toj formuli, ali možete biti sigurni da Nisam-nikad-baš-vjerovao-u-tebe-na-ovaj-način-ali-sad-te-fakat-trebam nisu u njemu. Zapravo, kad čujem to, često padnem u napast da ih sjebem. Avion pada s neba, i ti se usereš. Niš novog...
Dodatak:
E pa ovo je trajalo zauvijek. Možda ću u budućnosti posvetiti više vremena hitnim pozivima. Anyway, nije bilo tak loše. Hrpetina poziva u vezi s „prirodnim“ (još uvijek nisam siguran za taj naziv. Kaj mislite ko je zmislio „prirodu?“) katastrofama – snježni nanosi, bure i slično – i uobičajeno, pozivi iz nekakvih ratova na Bliskom Istoku. Ne volim se baš više mješati u takve stvari, pa se i ne mješam. Ostavit ću ih nek se sami tuku. Dobro je dokle god ne diraju zidove.
Ipak, nekoliko klasika. Frajer sa rukama zaglavljenim u mlincu. Ozbiljno. Kaj je uopće lovio unutra? Bilo mi je zabavno. Jedan frajer se trovao u zatvoru (jer nekaj je htio u Moskvu il nekaj..mislim, kakav sklop moraš imat za to? Svi znamo da ljudi putuju prevoznim sredstvima) i onda ga panika ulovila kad mu je srce počelo otkazivati. Pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. Jadan. Znam da nebi smio zauzeti već i ovak preopterećene linije za hitne pozive, ali bio je prestrašen. Sve je to relativno, izgleda. Poslao sam mu znak. Lijepi znak. Tak da zna da nije sve tako „crno“.
Srijeda
Lud ručak danas. Zagrebački odrezak, rizibizi, prije toga mediteranska juha, sve zalito s Venusom. Haba-haba! Savršen ručak za mene. Zadovoljio me, ali me nije ispunio. Onak, osjećao sam se nadražen, više nego napuhnut. Ali dobro.
Mislim da ću bacit oko na ostatak beskonačnog svemira. Provjerit koliko ljudi gladuje u moje ime (kao što i radim svaku Srijedu. Uvijek nekakva fešta negdje na ovaj dan), a onda ću pogledat malo dobru staru matricu prostor-vremena, uvjeriti se da još uvijek radi kak spada i da ne iskrivljuje vrijeme i svijetlo previše na rubovima. Kak se beskrajni vakum širi, prilično je samoodržavajuć (oslobađajući mi vrijeme da gledam krštenja, obrezivanja u moje ime, i čudna postizanja „nirvane“. Sve dobre stvari), ali ne škodi povremeno bacit oko, samo da se uvjerim da je sve ok. Kao i sa svim, dao sam mu mjesta za manevre, tak da ne znam baš točno kolko će se širiti brzinom svijetlosti, ali siguran sam da je prilično stabilan sistem. Sviđa mi se.
Zapravo, uočio sam kak je nekolicina posegnula za zvijezdama u zadnje vrijeme, i moram priznat da sam impresioniran. Mislim da će vam se čak i svidjet ovdje gore. Pomoć otvorit umove. Zaustavit vas u konstantnom žlabrljanju o pobačajima i tak tome (vjerujte mi, taj predmet nije nigdje blizu mojih prioriteta). Ipak, nemojte zaboravit na zidove kad dođete ovdje gore. Nemojte se umislit. Zapravo, bolje vam je da sve te pothvate radite u moje ime. Mogu podnjet da ignorirate zalaske sunca, zdravlje i slično, ali ak se spustite na Mars i mene ne spomenete, netko će stradat.
objavio Francesca Extraordinaire, 14. ožujak 2006 17:02:00
0 komentara:
