Francesca Extraordinaire
sub - 18.11.2006
Predmet: Dječji Vrtić vs Noćna Mora
Prekjučer sam imala dvije noćne more. Jedna je ta da sam pripremila post za jučer sa vašim mailom (s tim da ga nisam objavila jer mi se jednostavno nije dalo), a druga je ta da sam sanjala nekaj totalno bezveze s čim ću vas sad gnjavit.
Tako ja sanjam da se vozim doma u ZET-ovom busu. Sama vožnja u ZET-ovom busu je noćna mora, tak da je taj san bio zapravo noćna mora na kvadrat. I sad se ja tak vozim i skužim da frend iz srednje sjedi blizu mene, al mu se iz nekog razloga baš neću javit jer sam znala da ak mu se javim da će me gnjavit za nekaj. Znam da je on i mene vidio al se isto pravi ko da me ne vidi. Kak znam to? Sjedili smo jedan nasuprot drugog na onim stolcima koji su jedan nasuprot drugog. I sad da mi slučajno nebi ipak postavio koje pitanje uzmem mobitel u ruke i zvrcnem staru valjda samo da nabim još koju kunu na račun, pa joj velim:
JA: „Naš kaj, ovaj bus ide tak sporo da to nije normalno.“
ONA: „I KAD BUŠ DOŠLA?“ (vječito se dere na telefon)
JA: „Ne znam, velim ti, baš čudno, frajer nas vozi valjda 10 na sat.“
I poklopim.
I sad se mi tak sporo vozimo po nekakvom autoputu od Zagreba do Gorice. I to 10 na sat. Ta noćna mora tak traje satima valjda dok se vozimo i odjednom dođemo do Gorice. Napokon. Vozač je očito nov pa se zeznuo jer ne idemo po uobičajenoj ruti nego po nekakvim uličicama i dođemo pred mercator gdje bus stane. Super, pomislim, to mi je tak blizu doma sad ću ja fino na vrata i van. I ja dođem fino na vrata, ali nema van. On ide dalje! Bus ide dalje! Vičem „čekaj malo, kaj delaš?! Došel si u Goricu, trebaš počet vrata otvarat!“. Ali frajer niš ne čuje i vozi dalje prema Samoboru (!). Naravno nisam mogla to ostavit na tome pa ja odem do vozača i velim mu: ako se ne varam, upravo ste prošli kroz Goricu a da me niste pustili van. I uto ga primim za ruku da se okrene prema meni, kad se odjednom vozač sruši na pod.
Kaj sad, okrenem se prema ostatku busa, ali nitko niš, oni svi onak flegmatično čekaju da netko nastavi vozit. Na svu sreću frajer dođe k sebi i počne se plakat kak on to ne može, kak to nije posao za njega i bla bla. Ja rekoh, da, da, ajd ti sad fino okreni bus tu negdje i vozi u Goricu.
„Ali ne mogu, waaaahhwaaaah waaah waah!“
Svašta...Odustanem i velim mu da otvori prokleta vrata, i da ću se pješice vratit doma iako ne znam di sam uopće sad već.
I čim se vrata otvoriše, evo nje – ultimativne über „Aleksandar Makedonski“ Hrvatice. Trči ona na bus koji nikada prije ovim krajem nije išao. Sa cekerima naravno. Uleti unutra i veli „fala Bogu da sam stigla i da ste me pričekali...“, našto ju ja ljubazno upitam: „Gospođo, dajte mi recite di se mi točno nalazimo sad, jer očito nitko ne zna.“
„U Lijevima! Pa to svi znaju.“
„E pa ja ne znam, fala na informaciji.“ I izletim iz busa koji onda krene nekam u brda. Mjesto Lijevi je nešto prekrasno: cesta, šuma i tračnice. Nigdje kuće, nigdje žive duše. Otkud se ta babetina stvorila i di je napunila one cekere će zauvijek ostati misterij. Sad si mislim kao budem nazvala starce sad nek dođu po mene ili netko drugi, barem znam kak se ovo prekrasno mjesto zove. Valjda znaju di su Lijevi, tak i tak po babetini to svi znaju. Samo prije toga moram preći preko ovog labirinta od tračnica da bi došla na cestu. Hm. Imam neki čudan predosjećaj da čim stanem na tračnice nekakav vlak će se stvorit. Ali možda to nije tak. Zakoračim. I evo je – lokomotiva se negdje oglašava, a ja ne znam baš iz kojeg smjera i na kojim tračnicama, niti se ne vidi baš dobro od proklete šume. Kaj sad da delam?
Moram sad napomenuti jednu stvar. Ja uvijek znam da sanjam. Ali samo se nekad mogu svojom voljom probudit iz sna. Npr. kod ovakvih bezveznih snova to nije moguće. Imam bug il nekaj.
Pa sama sebi velim: „mislim kaj se sad buš sekirala, još buš izgubila cestu iz vida, počelo se mračit, sam ti fino hodaj po tračnicama tim, tak i tak to samo sanjaš, ak te kaj pregazi, nisi mrtva.“ S tim na umu uspješno prođem preko tračnica tik prije same lokomotive. Dođem na cestu i nakon sata hodanja (san je zapravo na djelovima vrlo dosadan) i promatranja automobila sa diplomatskim tablicama, dođem do nekakvog mjesta i ugledam ogromne količine ljudi. To mjesto je potpuna suprotnost Lijevima, to se mjesto zove Desni. Na moj užas, agoniji ovdje nije kraj kad saznam da su to ljudi na prokletom križnom putu! Jel sad shvaćate zašto je to grozna noćna mora bila? Isus ovo, Isus ono. Ja se probijam kroz njih, ali nikamo ne dolazim. Ti prokleti križari će me uništit. A onda se upitam: Zakaj nisam nazvala da me neko pokupi? KRAJ.
Sad kad smo se ovako lijepo zabavili, red je da odgovorim dečecu Igoru na upit o pomacima u time-space matrici:
Ak ne voliš Big Brother ili bilo koju drugu emisiju koju si ismijavala, zašto to gledaš onda? Jadnica.
Igor
Dragi Igor,
Možda će te ovo pogoditi, ali sam si tražio odgovor. Svi ljudi ne gledaju televiziju iz istih razloga. Neki gledaju zato što su okorjeli obožavatelji neke emisije i papci koji puše tv marketing. Neki drugi ljudi pak možda gledaju neki show samo da bi se mogli smijati natjecateljima koji se osramoćuju na nacionalnoj televiziji. Naravno, samoj tv kući nije bitno tko gleda dokle god netko gleda. Na moje iznenađenje, međutim, većina ljudi pripada drugoj kategoriji. Ovo je blog koji ti ljudi mogu čitat. Ako si ti tako ogroman obožavatelj BB-a i uvrijeđen si onime što si pročitao na ovome blogu, odi na njihov službeni sajt, idiote.
Uostalom, da iskoristim sada tvoju vlastiti logiku protiv tebe, ako ti se ne sviđa ono kaj imam za reći, zašto onda čitaš? Kakva je to buka? Jel to tvoj mozak u stanju implozije?
Pa draga djeco, budite dobri, šaljite mailove, kupujte poklone za Božić, i riješi se tih grdih prišteva pod pazuhom.
Tako ja sanjam da se vozim doma u ZET-ovom busu. Sama vožnja u ZET-ovom busu je noćna mora, tak da je taj san bio zapravo noćna mora na kvadrat. I sad se ja tak vozim i skužim da frend iz srednje sjedi blizu mene, al mu se iz nekog razloga baš neću javit jer sam znala da ak mu se javim da će me gnjavit za nekaj. Znam da je on i mene vidio al se isto pravi ko da me ne vidi. Kak znam to? Sjedili smo jedan nasuprot drugog na onim stolcima koji su jedan nasuprot drugog. I sad da mi slučajno nebi ipak postavio koje pitanje uzmem mobitel u ruke i zvrcnem staru valjda samo da nabim još koju kunu na račun, pa joj velim:
JA: „Naš kaj, ovaj bus ide tak sporo da to nije normalno.“
ONA: „I KAD BUŠ DOŠLA?“ (vječito se dere na telefon)
JA: „Ne znam, velim ti, baš čudno, frajer nas vozi valjda 10 na sat.“
I poklopim.
I sad se mi tak sporo vozimo po nekakvom autoputu od Zagreba do Gorice. I to 10 na sat. Ta noćna mora tak traje satima valjda dok se vozimo i odjednom dođemo do Gorice. Napokon. Vozač je očito nov pa se zeznuo jer ne idemo po uobičajenoj ruti nego po nekakvim uličicama i dođemo pred mercator gdje bus stane. Super, pomislim, to mi je tak blizu doma sad ću ja fino na vrata i van. I ja dođem fino na vrata, ali nema van. On ide dalje! Bus ide dalje! Vičem „čekaj malo, kaj delaš?! Došel si u Goricu, trebaš počet vrata otvarat!“. Ali frajer niš ne čuje i vozi dalje prema Samoboru (!). Naravno nisam mogla to ostavit na tome pa ja odem do vozača i velim mu: ako se ne varam, upravo ste prošli kroz Goricu a da me niste pustili van. I uto ga primim za ruku da se okrene prema meni, kad se odjednom vozač sruši na pod.
Kaj sad, okrenem se prema ostatku busa, ali nitko niš, oni svi onak flegmatično čekaju da netko nastavi vozit. Na svu sreću frajer dođe k sebi i počne se plakat kak on to ne može, kak to nije posao za njega i bla bla. Ja rekoh, da, da, ajd ti sad fino okreni bus tu negdje i vozi u Goricu.
„Ali ne mogu, waaaahhwaaaah waaah waah!“
Svašta...Odustanem i velim mu da otvori prokleta vrata, i da ću se pješice vratit doma iako ne znam di sam uopće sad već.
I čim se vrata otvoriše, evo nje – ultimativne über „Aleksandar Makedonski“ Hrvatice. Trči ona na bus koji nikada prije ovim krajem nije išao. Sa cekerima naravno. Uleti unutra i veli „fala Bogu da sam stigla i da ste me pričekali...“, našto ju ja ljubazno upitam: „Gospođo, dajte mi recite di se mi točno nalazimo sad, jer očito nitko ne zna.“
„U Lijevima! Pa to svi znaju.“
„E pa ja ne znam, fala na informaciji.“ I izletim iz busa koji onda krene nekam u brda. Mjesto Lijevi je nešto prekrasno: cesta, šuma i tračnice. Nigdje kuće, nigdje žive duše. Otkud se ta babetina stvorila i di je napunila one cekere će zauvijek ostati misterij. Sad si mislim kao budem nazvala starce sad nek dođu po mene ili netko drugi, barem znam kak se ovo prekrasno mjesto zove. Valjda znaju di su Lijevi, tak i tak po babetini to svi znaju. Samo prije toga moram preći preko ovog labirinta od tračnica da bi došla na cestu. Hm. Imam neki čudan predosjećaj da čim stanem na tračnice nekakav vlak će se stvorit. Ali možda to nije tak. Zakoračim. I evo je – lokomotiva se negdje oglašava, a ja ne znam baš iz kojeg smjera i na kojim tračnicama, niti se ne vidi baš dobro od proklete šume. Kaj sad da delam?
Moram sad napomenuti jednu stvar. Ja uvijek znam da sanjam. Ali samo se nekad mogu svojom voljom probudit iz sna. Npr. kod ovakvih bezveznih snova to nije moguće. Imam bug il nekaj.
Pa sama sebi velim: „mislim kaj se sad buš sekirala, još buš izgubila cestu iz vida, počelo se mračit, sam ti fino hodaj po tračnicama tim, tak i tak to samo sanjaš, ak te kaj pregazi, nisi mrtva.“ S tim na umu uspješno prođem preko tračnica tik prije same lokomotive. Dođem na cestu i nakon sata hodanja (san je zapravo na djelovima vrlo dosadan) i promatranja automobila sa diplomatskim tablicama, dođem do nekakvog mjesta i ugledam ogromne količine ljudi. To mjesto je potpuna suprotnost Lijevima, to se mjesto zove Desni. Na moj užas, agoniji ovdje nije kraj kad saznam da su to ljudi na prokletom križnom putu! Jel sad shvaćate zašto je to grozna noćna mora bila? Isus ovo, Isus ono. Ja se probijam kroz njih, ali nikamo ne dolazim. Ti prokleti križari će me uništit. A onda se upitam: Zakaj nisam nazvala da me neko pokupi? KRAJ.
Sad kad smo se ovako lijepo zabavili, red je da odgovorim dečecu Igoru na upit o pomacima u time-space matrici:
Ak ne voliš Big Brother ili bilo koju drugu emisiju koju si ismijavala, zašto to gledaš onda? Jadnica.
Igor
Dragi Igor,
Možda će te ovo pogoditi, ali sam si tražio odgovor. Svi ljudi ne gledaju televiziju iz istih razloga. Neki gledaju zato što su okorjeli obožavatelji neke emisije i papci koji puše tv marketing. Neki drugi ljudi pak možda gledaju neki show samo da bi se mogli smijati natjecateljima koji se osramoćuju na nacionalnoj televiziji. Naravno, samoj tv kući nije bitno tko gleda dokle god netko gleda. Na moje iznenađenje, međutim, većina ljudi pripada drugoj kategoriji. Ovo je blog koji ti ljudi mogu čitat. Ako si ti tako ogroman obožavatelj BB-a i uvrijeđen si onime što si pročitao na ovome blogu, odi na njihov službeni sajt, idiote.
Uostalom, da iskoristim sada tvoju vlastiti logiku protiv tebe, ako ti se ne sviđa ono kaj imam za reći, zašto onda čitaš? Kakva je to buka? Jel to tvoj mozak u stanju implozije?
Pa draga djeco, budite dobri, šaljite mailove, kupujte poklone za Božić, i riješi se tih grdih prišteva pod pazuhom.
objavio Francesca Extraordinaire, 18. studeni 2006 11:47:00
7 komentara:
gdje nabavljaš ono na čemu si?(-:
Stara, ponovno te komika ulovila!!! Pozdrav! ;)
Eugenio, neću ti reć, onda bi svi bili über kao ja :D (Istina je ta zapavo da 80% ideja za svoje posteve dobivam iz svojih nelogičnih i, priznajem, presmiješnih snova) Dora, hoće li to IKAD prestati?! ;)
UVJEK UŽIVAM DOK TI ČITAM BLOG, I EVO TEK SAD SAM SE SJETILA OSTAVITI TI KOMENTAR!
Anakonda, SUPER
levi štefanki...ajoooj :)
Visa, nadam se da nisu bili Levi Štefanki! Kvragu, ne znam ni kak izgleda to mjesto, al svejedno nebih htjela znat ;)
