Francesca Extraordinaire
uto - 04.09.2007
Predmet: FE: A Series of Unfortunate Events - The Abstruse Airports, pt.2
Kad trebaš čekat tri sata, obično si čovjek nađe neku zanimaciju. Budući da nikad prije nisam išla na famozni Fraport, prije mog dolaska sam se pokušala informirat malo od ljudi koji imaju iskustva s nečim tak ogromnim i za nešto čemu je Prčvarnica Pleso ekvivalent jednom duty-free dučanu.
Impresije drugih redom su glasile ovak:
„Ogroman. Užasno se lako izgubiš.“
„Stravično velik. Satima možeš hodat...“
„E, izgubiš se sam tak. I imaju one vlakiće kaj te voze okolo, kolko je velik.“
I sl.
Daj si sad probaj nać zanimaciju a da se ne izgubiš. Mozgala sam 2 sekunde i odlučila ostat tam di jesam i promatrat ljude – najdepresivnija zanimacija ikad.
Prvo su do mene došli nekakvi Rusi sa troje djece. Dvoje ih je išlo po svuda, i bili su apsolutan davež i materijal za eutanaziju, a ovo preostalo je žvakalo mrkvu u kolicima i pljuvalo po podu uz konstantne poglede prema meni (možda su to bile kakve skrivene poruke, ne bih znala). Uglavnom, katastrofa. Ne možeš se preselit, jer ili nema mjesta ili neki idiot iz Azije spava prek tri do četri stolca, ili neki idiot iz Turske smrdi na kilometar i jednostavno nemaš kud.
Nakon toga je uslijedila klasična scena otkrivanja identiteta. Naime, uleti nekakva žena na aerodrom i špreha njemački, da bih se onda okrenula prema klincu koji bi isto prema mojim kriterijima bio zrel za listu čekanja na eutanaziju, i progovorila tečan bosanski. A classic.
No da ne duljim, dođe vrijeme za check-in i ja uredno predam kartu kad ono frajer meni veli, nema mjesta.
Prvo je bilo uljudno „molim?“ Onda je bilo glasnije „Molim?!“ Onda je bilo kak spada „A KAK VI TO SAD MISLITE JA NE MOGU NA OVAJ AVION, JA SAM UREDNO PLATILA SVOJE MJESTO NA NJEMU TI UMJETNI KRETENU SA PEDERSKIM STAVOM!“
Nemojte mislit da je ovo najbolja uvreda koju mogu izmislit, jer nije. Ovo je jednostavno istina. A ako se povodimo po onoj da istina boli...ah.
Veli on meni sa onim odvratnim smješkom da mi nemre garantirat mjesto ni na slijedećem letu, tak da će on mene stavit na stand-by kartu pa uglavnom ak netko odustane onda ja upadam u avion.
To je naravno neprihvatljivo za mene, jer kog boga imam kartu od boga-pitaj-kolko-tisuća-kuna kad nemrem imat garantirano mjesto na avionu. Zovem doma. Doma zovu Croatia Airlines. Lufthansa. Doma. Aerodrom. Ja. I nakon svega odem ja jednostavno na šalter Lufthansin i velim im točno ovak „ja sam sad propustila let zbog vašeg ogromog propusta, preprodaje karte i općeg stanja loše organizacije, ne zanima me da li je avion na slijedećem letu za Edinburgh pun ili ne, ja moram imat mjesto na njemu, a vi sada tu istipkajte nešto i dajte mi kartu.“
I tako bi. Frajer je bogami tipkal dobrih pol sata i zivkal još kojih pol sata i onda se skupila ekipica od nekoliko ljudi i onda su vijećali nešto, da bi na kraju dobila kartu sa mjestom i *drum roll please* BESPLATAN RUČAK! Wow, besplatan ručak! Ne možeš vjerovat, to će mi nadoknadit tri (plus dva) prokleta izgubljena sata provedena među smrdljivim i ignorantnim ljudima! Da ne govorim o zivkanju u Škotsku i obavještavanju o promjeni vremena kad dolazim jer imam nekakav transfer dogovoren. OTKAZ!
Doduše, koliko su me obavijestili, netko (tko je prodao moje mjesto) je trebao dobit otkaz, al jednostavno me nije briga za to bilo onda, a ni sad.
Ručak nisam iskoristila, za sve one koji se pitaju. Bila sam otprilike preumorna za jelo. Pogotovo kad sam saznala da je ovo let prek Manchestera. Koji nije bio u planu. Nigdje. Nikad. Kvragu.
Za presjedanje u Engleskoj sam imala otprilike 45 minuta vremena. Let iz Frankfurta je kasnio pol sata. Sad si ja mislim opet kako prokleto tipično za mene i moju sreću sa aerodromima.
Jedina pozitivna stvar je ta da sam dobila widnow seat. Uvijek ga tražim, jer kaj drugo da delam nego gledam kroz prozor. Neću se valjda upuštat u razgovor sa nekakvim Ukrajincima s pol mozga i još manje zubiju.
Prve impresije otoka: kiša, naravno. Nisam se ni nadala suncu, možda samo oblačnom vremenu.
Moram samo priznat da imaju prekrasne kuće. Nisam vjerovala dok nisam vlastitim očima ih ugledala. Midsommer Murders materijal!
Mančesterski aerodrom je katastrofa. Velik je, a kompletno prazan. Lišen bilo kakvog osoblja koje bi eventualno mogao čovjek priupitat nešto. Jedine osobe na koje naletiš su one iz immigrant control il kak se to već zove. Baba koja izgleda ko buldog i koja te strelja pogledom i rešeta pitanjima od nacionalne važnosti poput „kak dugo ostaješ?“ i „kad se vraćaš?“ ne shvaćajući da su ta dva pitanja apsolutno identična. Budale engleske.
Nakon toga sam pretrčala čitav aerodrom u nadi da ću možda naletit na nekog i baš kad sam mislila odustat, pojavi se skupina ljudi. Nekakvi pijani Irci (doslovno), al u neimaštini izbora idem ih ja pitat za smjer, možda znaju. „ We're lost too!“ i frajer se odvali od smijeha.
Ok. Utvrdili smo da ni ja njima nemrem pomoć, i nakon toga sam nastavila svoj pohod otkrivajna skrivenog blaga pod nazivom „gate 16“. Nakon još malo trčanja, uspjela sam doć u dio gdje actually ima ljudi i uspjela saznat gdje je moj gate. Sa nadom u srcu sam dotrčala do tam i otkrila da uopće ne kasnim. Moram priznat da sam se razočarala. Ja? Ne kasim na let? Ne moguće.
Ali ni to nije sve od ovog prekrasnog napuštenog aerodroma. Kad je došao red na ukrcavanje, misli si čovjek da će te sad dočekat ili klasičan Airbus ili klasičan Boeing. Ne samo da smo trčkarali po pisti do aviona. Nego smo i ugledali nekakav mali avionček (Embraer EMB-135), mlažnjak doduše, al tolko mali da mu ne trebaju nit one štenge, nego samo spustiš vrata koja služe ko štenge. To bi bio savršen privatni avion. Ali uzimajući u obzir da sam letila sa british midlandom, sve postane jasno.
Zapravo nije tak ni loš avion. Malo je skučen sa nekim čudnim rasporedom sjedala. Jedno na lijevoj strani, dva na desnoj. Dobila sam perece za jest. Oh glory!
I nakon valjda 45 minuta il tak nešto, napokon dođem u Edinburgh (i moja prtljaga – čudesno), u kojem je padala kiša i gdje me trebao čekat čovjek koji će me otpeljat doma. Čovjek iz transfera nije razmišljao pa me čekao na internacionalnim dolascima, a ja sam se dokotrljala na domestic arrivals. Pa sam naravno morala vući kofer od jedne tone na drugi terminal.
Kad sam napokon došla do auta, prva stvar koju sam napravila je to da sam se htjela sjest na vozačevo mjesto. Valjda uobičajena pogreška, jer nitko tome nije previše pažnje pridodavao. A kad smo napokon krenuli, vozač, jako friendly Škot, izvadi jabuku i veli mi „This is my breakfast, lunch and dinner...all because of you.“ I odvali se od smijeha naravno. (ak ste malo spori – to je zato kaj me čovjek čekao cijeli dan da se ja dotepem)
Ta vožnja je bila highlight dana, ne samo da sam se naslušala raznoraznih viceva o Ircima i anegdotama o istim (njima su valjda oni ko nama bosanci), nego sam napokon stvarno došla u Škotsku. Meni najbolju zemlju svih vremena. I nije me razočarala. Ali o tome u slijedećem postu.
Impresije drugih redom su glasile ovak:
„Ogroman. Užasno se lako izgubiš.“
„Stravično velik. Satima možeš hodat...“
„E, izgubiš se sam tak. I imaju one vlakiće kaj te voze okolo, kolko je velik.“
I sl.
Daj si sad probaj nać zanimaciju a da se ne izgubiš. Mozgala sam 2 sekunde i odlučila ostat tam di jesam i promatrat ljude – najdepresivnija zanimacija ikad.
Prvo su do mene došli nekakvi Rusi sa troje djece. Dvoje ih je išlo po svuda, i bili su apsolutan davež i materijal za eutanaziju, a ovo preostalo je žvakalo mrkvu u kolicima i pljuvalo po podu uz konstantne poglede prema meni (možda su to bile kakve skrivene poruke, ne bih znala). Uglavnom, katastrofa. Ne možeš se preselit, jer ili nema mjesta ili neki idiot iz Azije spava prek tri do četri stolca, ili neki idiot iz Turske smrdi na kilometar i jednostavno nemaš kud.
Nakon toga je uslijedila klasična scena otkrivanja identiteta. Naime, uleti nekakva žena na aerodrom i špreha njemački, da bih se onda okrenula prema klincu koji bi isto prema mojim kriterijima bio zrel za listu čekanja na eutanaziju, i progovorila tečan bosanski. A classic.
No da ne duljim, dođe vrijeme za check-in i ja uredno predam kartu kad ono frajer meni veli, nema mjesta.
Prvo je bilo uljudno „molim?“ Onda je bilo glasnije „Molim?!“ Onda je bilo kak spada „A KAK VI TO SAD MISLITE JA NE MOGU NA OVAJ AVION, JA SAM UREDNO PLATILA SVOJE MJESTO NA NJEMU TI UMJETNI KRETENU SA PEDERSKIM STAVOM!“
Nemojte mislit da je ovo najbolja uvreda koju mogu izmislit, jer nije. Ovo je jednostavno istina. A ako se povodimo po onoj da istina boli...ah.
Veli on meni sa onim odvratnim smješkom da mi nemre garantirat mjesto ni na slijedećem letu, tak da će on mene stavit na stand-by kartu pa uglavnom ak netko odustane onda ja upadam u avion.
To je naravno neprihvatljivo za mene, jer kog boga imam kartu od boga-pitaj-kolko-tisuća-kuna kad nemrem imat garantirano mjesto na avionu. Zovem doma. Doma zovu Croatia Airlines. Lufthansa. Doma. Aerodrom. Ja. I nakon svega odem ja jednostavno na šalter Lufthansin i velim im točno ovak „ja sam sad propustila let zbog vašeg ogromog propusta, preprodaje karte i općeg stanja loše organizacije, ne zanima me da li je avion na slijedećem letu za Edinburgh pun ili ne, ja moram imat mjesto na njemu, a vi sada tu istipkajte nešto i dajte mi kartu.“
I tako bi. Frajer je bogami tipkal dobrih pol sata i zivkal još kojih pol sata i onda se skupila ekipica od nekoliko ljudi i onda su vijećali nešto, da bi na kraju dobila kartu sa mjestom i *drum roll please* BESPLATAN RUČAK! Wow, besplatan ručak! Ne možeš vjerovat, to će mi nadoknadit tri (plus dva) prokleta izgubljena sata provedena među smrdljivim i ignorantnim ljudima! Da ne govorim o zivkanju u Škotsku i obavještavanju o promjeni vremena kad dolazim jer imam nekakav transfer dogovoren. OTKAZ!
Doduše, koliko su me obavijestili, netko (tko je prodao moje mjesto) je trebao dobit otkaz, al jednostavno me nije briga za to bilo onda, a ni sad.
Ručak nisam iskoristila, za sve one koji se pitaju. Bila sam otprilike preumorna za jelo. Pogotovo kad sam saznala da je ovo let prek Manchestera. Koji nije bio u planu. Nigdje. Nikad. Kvragu.
Za presjedanje u Engleskoj sam imala otprilike 45 minuta vremena. Let iz Frankfurta je kasnio pol sata. Sad si ja mislim opet kako prokleto tipično za mene i moju sreću sa aerodromima.
Jedina pozitivna stvar je ta da sam dobila widnow seat. Uvijek ga tražim, jer kaj drugo da delam nego gledam kroz prozor. Neću se valjda upuštat u razgovor sa nekakvim Ukrajincima s pol mozga i još manje zubiju.
Prve impresije otoka: kiša, naravno. Nisam se ni nadala suncu, možda samo oblačnom vremenu.
Moram samo priznat da imaju prekrasne kuće. Nisam vjerovala dok nisam vlastitim očima ih ugledala. Midsommer Murders materijal!
Mančesterski aerodrom je katastrofa. Velik je, a kompletno prazan. Lišen bilo kakvog osoblja koje bi eventualno mogao čovjek priupitat nešto. Jedine osobe na koje naletiš su one iz immigrant control il kak se to već zove. Baba koja izgleda ko buldog i koja te strelja pogledom i rešeta pitanjima od nacionalne važnosti poput „kak dugo ostaješ?“ i „kad se vraćaš?“ ne shvaćajući da su ta dva pitanja apsolutno identična. Budale engleske.
Nakon toga sam pretrčala čitav aerodrom u nadi da ću možda naletit na nekog i baš kad sam mislila odustat, pojavi se skupina ljudi. Nekakvi pijani Irci (doslovno), al u neimaštini izbora idem ih ja pitat za smjer, možda znaju. „ We're lost too!“ i frajer se odvali od smijeha.
Ok. Utvrdili smo da ni ja njima nemrem pomoć, i nakon toga sam nastavila svoj pohod otkrivajna skrivenog blaga pod nazivom „gate 16“. Nakon još malo trčanja, uspjela sam doć u dio gdje actually ima ljudi i uspjela saznat gdje je moj gate. Sa nadom u srcu sam dotrčala do tam i otkrila da uopće ne kasnim. Moram priznat da sam se razočarala. Ja? Ne kasim na let? Ne moguće.
Ali ni to nije sve od ovog prekrasnog napuštenog aerodroma. Kad je došao red na ukrcavanje, misli si čovjek da će te sad dočekat ili klasičan Airbus ili klasičan Boeing. Ne samo da smo trčkarali po pisti do aviona. Nego smo i ugledali nekakav mali avionček (Embraer EMB-135), mlažnjak doduše, al tolko mali da mu ne trebaju nit one štenge, nego samo spustiš vrata koja služe ko štenge. To bi bio savršen privatni avion. Ali uzimajući u obzir da sam letila sa british midlandom, sve postane jasno.
Zapravo nije tak ni loš avion. Malo je skučen sa nekim čudnim rasporedom sjedala. Jedno na lijevoj strani, dva na desnoj. Dobila sam perece za jest. Oh glory!
I nakon valjda 45 minuta il tak nešto, napokon dođem u Edinburgh (i moja prtljaga – čudesno), u kojem je padala kiša i gdje me trebao čekat čovjek koji će me otpeljat doma. Čovjek iz transfera nije razmišljao pa me čekao na internacionalnim dolascima, a ja sam se dokotrljala na domestic arrivals. Pa sam naravno morala vući kofer od jedne tone na drugi terminal.
Kad sam napokon došla do auta, prva stvar koju sam napravila je to da sam se htjela sjest na vozačevo mjesto. Valjda uobičajena pogreška, jer nitko tome nije previše pažnje pridodavao. A kad smo napokon krenuli, vozač, jako friendly Škot, izvadi jabuku i veli mi „This is my breakfast, lunch and dinner...all because of you.“ I odvali se od smijeha naravno. (ak ste malo spori – to je zato kaj me čovjek čekao cijeli dan da se ja dotepem)
Ta vožnja je bila highlight dana, ne samo da sam se naslušala raznoraznih viceva o Ircima i anegdotama o istim (njima su valjda oni ko nama bosanci), nego sam napokon stvarno došla u Škotsku. Meni najbolju zemlju svih vremena. I nije me razočarala. Ali o tome u slijedećem postu.
objavio Francesca Extraordinaire, 4. rujan 2007 14:38:00
7 komentara:
Trebala si mu dati besplatni rucak iz prve polovine posta! :D
Dobro, dal bi se ti toga sjetio u mojoj situaciji? :P
Zavisi koliko je zgodan tj u mom slucaju zgodna vozac(ica)
Uvijek se zapitam, kada zalutam na ovakve bljuvotine, zašto ja to čitam?
Japi, hm da, nebi se ni ti onda sjetio :) deelite, to je zato kaj nemaš ukusa, kvragu
okej... a zakaj tak dugo nema nastavka????
Nemam vremena!!!! Fancy party se nebu sam organiziral kvragu.
