Francesca Extraordinaire
pet - 12.10.2007
Predmet: FE: A Series of Unfortunate Sightseeing, pt.3
Ovo nije klasičan pregled Škotske čisto iz razloga kaj nit sam bila po čitavoj zemlji a nit imam putopisne sposobnosti, stoga će ovo više-manje bit nabrajanje mojih nesretnih zapažanja (koje su pomno zapsane u rozi blokić) razlika između zemalja. A i način da vas sve skinem s leđa.
First things first. Vrijeme. Za razliku našeg prekrasnog kad-je-kiša-onda-je-kiša-kad-je-sunce-onda-je-sunce vremena, ovdje više ide po principu bit-će-stalno-oblačno-pa-kaj-se-zalomi. Prilično depresivno, ali s vremenom ti postane normalno da držiš taj kišobran uz sebe ko da je od zlata. Mislim da su mi se zalomila čak dva sunčana dana. U ljetu. Ok.
A ak ne pada kiša, onda puše vjetar koji kak god da se okreneš, uvijek puše direktno u lice, i pojačava se kad ideš uzbrdo a Edinburgh fala bogu je sav pun uzbrdica i nemreš normalno hodat čak kad ni nema tog prokletog vjetra.
Autobusi. Devedeset posto ih je onih dabldekera, ima samo jedan normalan ko naši ZET-ovi, i taj nije nikad pun. Ne mislim da se ljudi neće vozit. Jednostavno autobusi nikad nisu puni, i uvijek *uvijek* imaš sjedeće mjesto. Jeste čuli ovo penzioneri?! Dajem vam ovdje izuzetno vrijedne informacije, ne želim više čut kašljanje pored sebe u busu/tramvaju!
Uglavnom na onim naljepnicama u busu piše nešto tipa: sjedećih mjesta 100, stajaćih 11. Kod nas je otprilike obrnuto. Ne razumijem taj paradoks, i nekoliko puta sam pokušala saznati što se krije iza tog misterija slobodnih sjedećih mjesta, ali svaki put kad sam htjela nekog upitat taj netko je bio iz Španjolske.
Vozači busa su dobro plaćeni, ak me sjećanje ne vara, negdje oko 25 hiljada funti godišnje. Solidno. Jako su friendly prema svima, čak stisnu neki gumbić da se autobus spusti kad idu penzići. Pozdrave kad uđeš unutra i običaj je zahvalit mu kad te pusti van iako ne razumijem zašto kad čovjek uredno stane na svaku stanicu, nema onih Zet-ovskih fora zaboravil-sam-te-pustit-van.
Autobusne stanice se napajaju kroz solarne čelije. Okrenute su naopačke. Ne mislim da je klupa za sjedit na stropu, nego je staklo koje je inače iza leđa, ispred tebe. To objašnjavam činjenicom da 99% svijeta vozi desnom stranom i da je tvrtka koja im je radila te stanice iz jedne od tih zemalja i nije mislila na tu činjenicu, i još im je uz to izričito dala upute koja mora ić na koju stranu kolnika. Sigurno. Al opet, svaki put kad sam nekog htjela upitat o ovome, taj netko je bio iz Španjolske.
Nema švercanja. Nema naguravanja kad ideš u bus. Štoviše, svi idu kak su došli. Tak sam ja jedan dan htjela čisto iz pristojnosti nekakvu bakicu pustit u bus prije mene, našto me skoro istukla da „ajd u bus, kaj, ti si prije došla“ i sl. Strašno. Jeste čuli ovo penzioneri Zagreba?!
Osim toga, redovito pričaš sa ljudima dok čekaš bus. Uvijek se moraš požalit da kak taj bus vječito kasni iako uvijek dođe doslovno minutu ranije il jednako tolko kasni. Jednom sam se pokušala razgovarat sa mlađom populacijom al svaki put kad sam to pokušala taj netko je bio iz Španjolske, tak da sam se obično razgovarala sa loklanim penzićima i sredovječnim kućanicama o uglavnom slijedećim temama:
- socijalna pomoć Velike Britanije je smeće
- Zdravstvo – uff, užas
- srčanim problemima i kak su zaboravili popit tablete i kaj sad
- kak je izbila nekakva bolest na nekoj farmi s picekima i kak sad nebudu meso jeli
- o raznoraznim boleštinama
- o poplavama u Engleskoj i kak su to zaslužili
- o tome jel mi teško ovdje razumjet njihov naglasak
- o galskom jeziku
- o Lijepoj Našoj
Uglavnom, škotski ekvivalent hrvatskim neobaveznim razgovorima.
Trava. Je zelena. Ne na način na koji je ovdje zelena. Tamo je za nijansu zelenija. Vjerojatno zbog klime. Apsolutno je prekrasna (fuj, zvučim ko hipi). Kad hodaš po travi, imaš feeling ko da hodaš po spužvi, kak je gusta i fino obrađena. Da, dozvoljeno je hodat po travi u parkovima.
Kose travu otprilike svakih 2 dana. Na dužinu od 2 – 3 cm. Izmjerila sam.
Dučan Morrison's il tak nešto je regionalni Kaufland. Tam možeš sve kupit, a ak nemaju slučajno nešto tipa motokultivator samo odeš prek ceste u regionalni Pevec kojem sam zaboravila ime.
Moja obavezna svakodnevna stanica je bio Marks & Spencer – dučan gdje možeš kupit jelo za najjeftnije novce. Odmah iza M&S po posjećenosti mi je bio Sainsbury's di sam kupovala Cadbury's čokoladice u kojima sam se davila kroz mjesec dana.
Ta smeće-klopa koju sam si kupovala je redovito bila kvalitetnija od one koju sam jela doma u familiji. Mislim, baš su krasni bili ti Škoti i sve, al da jedu splačine... Strašno, evo primjer jednog klasičnog jela: na jednom djelu tanjura je tjestenina, na drugom tri komada šunke nekakve, na trećem je kuhani neoguljeni krumpir prepolovljen na pola u čiju sredinu natrndekaju maslac i nekakav bažul. Uz to je redovito išla salata koja se sačinjavala od obične nasjeckane salate, kupusa i naribane mrkve, bez octa i ničeg, tak suho, mislim strašno.
Kad sam već kod jela – tam je sve bazirano na maslacu. Odvratno. Doslovno sve. Da mogu voće bazirat na maslacu, i to bi napravili. Nije ni čudo da su debeli. All Butter Scottish Shortbread Biscuits. All Butter Croissaints. All Butter Chocolate Chip Cookies. Opće je čudesno da izgledaju tak kak izgledaju.
A izgledaju strašno. Jedan dan sam službeno srela najpjegaviju osobu u čitavoj galaksiji. Ta djevojčica je imala gustoću od 50 pjegica po milimetru kvadratnom. Užasno. Sigurno je savršen predmet za ismijavanje u školi, mislim kaj ti roditelji ne misle na tak nešto kad idu radit djecu? Ajd kad odraste barem će se plastična kirurgija usavršit još više pa će možda neki Michael Jackson zahvat moć napravit bez da se počne raspradat il tak nešto.
Oh well.
U slijedećem postu: Potraga za Velebitskom Degenijom na škotskom tlu. Oh ne.
1 komentara:
