Francesca Extraordinaire

pet - 16.11.2007

Predmet: Gorka razmišljanja i istine

Život je uznemirujuće putovanje, prožeto konfuzijom, nezgodama i lomljenjem srdaca.
Ovaj tekst neće pomoć.

Razlika između kuće i doma je poput razlike između žene i muškarca – možda je malo neugodno za objasnit, ali bi ih bilo jako neobično za pomiješat.
*
Da možemo vidjeti sve zločine i nesreće koje će nas dočekati u budućnosti, možda bi svi odlučili jednostavno ostati u utrobama svojih majki. Ali tada nebi bilo nikog na zemlji osim ogromnog broja jako debelih i jako živčanih žena.
*
Braća i sestre koji tvrde da su stalno u dobrim odnosima sigurno nešto skrivaju.
*
Nekad, kad starci vrište na tebe, možda ćeš čut mali glasić u sebi koji uporno tvrdi da si ti u pravu a ne oni. Sa godinama taj će glas postati sve glasniji i glasniji, i s vremenom ćeš shvatit da je bolje slušati njega umjesto glasa svojih staraca. Posebno ako su vrištali na tebe svo ovo vrijeme.
*
Prije mnogo godina škole nisu postojale. Tada su djeca učila zanat, što znači da su obavljali bezvezne poslove po naredbama odraslih koji vole šefovat. S vremenom, međutim, ljudi su shvatili da je djeci dopušteno sjesti, i tako je prva škola izumljena.
*
Ljudi će često kad se osjećaju grozno pokušati i ostale ljude natjerat da se osjećaju grozno. Al to nikad ne pomaže.
*
Baš kao i ljudi, životinje će se prestrašit i biti voljne napraviti što god želiš ako ih dovoljno dugo bičuješ.
*
Jedna od najgorkijih životnih istina je ta da ti se uvijek počne spavat kad stvari postanu stvarno zanimljive.
*
Kad te netko pita da li treniraš određen sport, to je samo zato što je ta osoba jako dobra u tom sportu i nada se da si ti samo osrednji tak da možeš izgubit cijelo popodne na meč koji ćeš izgubit.
*
Postoji jedna i samo jedna prednost kod osobe koja ne zna svirat violinu, ali svejedno inzistira na sviranju, a to je da ta osoba često svira tak glasno da ne može čuti da publika razgovara.
*
Jedno od najpopularnijih pitanja je: Što bi ponio sa sobom na pusti otok? Ne znam zašto ljudi uvijek odgovore „karte“ ili „Anu Karenjinu“ kad je očit odgovor „dobro opremljen brod sa ekipom koja će me otpeljat sa otoka natrag doma gdje mogu igrat sve kartaške igre i čitat sve ruske romane koje mi srce poželi“.
*
Svatko bi trebao znati jedan trik s kartama, ispričat dva vica, i izrecitirat tri pjesme u slučaju da se zaglavi u liftu.
*
Bez obzira na to tko si, gdje se nalaziš i koliko te ljudi lovi, ono što ne pročitaš je često jednako važno kao i ono što pročitaš.
*
Da pisci pišu bezobzirno kao što neki ljudi govore, onda asdfg weioadis9wijkčafjksf jhas.
*
Nekad riječi nisu dosta.
*
Putovnica je, kao što znate, dokument koji se predaje na granici tak da službene osobe mogu saznati kako se zoveš, gdje živiš i kak najgore izgledaš.
*
Sigurna sam da ste svi čuli za onu „važno je ono iznutra“. To je apsolutna glupost, jer onda osobe koje su tak strašno dobre iznutra nebi trebale nikad počešljat kosu, stavit na sebe nešto normano ili se oprat, što bi ovaj svijet učinilo još smrdljivijim nego što to već je.
*
Da je optimistu odgrižena lijeva ruka, on bi rekao nešto u stilu „Pa dobro, nije to tak loše, barem me ljudi više neće pitat jel sam ljevak ili dešnjak.“ Međutim, većina nas bi rekla „Argh! Moja ruka! Moja ruka!“
*
Frustracija je interesantno emocionalno stanje, koje teži tome da izvuče ono najgore iz onoga tko je frustriran. Frustrirane bebe bacaju hranu naokolo i stvaraju nered. Frustrirani građani pogubljuju kraljeve i kraljice i stvaraju demokraciju. Frustrirani noćni leptiri uporno udaraju u žarulju i stvaraju sloj prašine. Ali za razliku od beba, građana i noćnih leptira, pijavice su prilično grozne uopće.
*
Kada netko plače, plemenit čin bi bio da ih utješimo. Ali ako netko pokušava sakriti svoje suze, plemenit čin bi bio pravit se da ne primjećuješ, tak da im nije neugodno.
*
Zanimljiva je stvar smrt bliske osobe. Svi znamo da je naše vrijeme na ovome svijetu ograničeno i da ćemo kad tad svi završit ispod neke plahte. Ali opet uvijek dođe kao iznenađenje kad umre netko koga poznamo. To je isto kao penjanje po stepenicama u mraku kad misliš da postoji još jedna stepenica više nego što postoji. Tvoja noga propadne i onda nastupa onaj čudan trenutak iznenađenja kad pokušavaš presložit način na koji si mislio o stvarima.
*
Na ovome svijetu postoje naporni ljudi koji uvijek tvrde da ak se nađeš u teškoj situaciji, uvijek moraš stati i dobro razmislit o ispravnoj stvari koju moraš napravit. Ali postoje trenuci na ovome svijetu kada je razmišljanje o pravoj stvari jako jednostavno; ali je izvođenje prave stvari apsolutno nemoguće.
*
Što je pravilno učiniti u nekoj određenoj situaciji je kao odlučivanje o pravom komadu odjeće koji ćeš obući na party. Lako je odlučiti koje kombinacije su krive, npr odijelo za ronjenje ili jastuci, ali odlučiti o pravoj kombinaciji je malo teže. Istina je da zapravo nikada ne možete biti sigurni jeste li izabrali pravu stvar dok party nije gotov, ali onda je prekasno da se predomisliš i obučeš u nešto drugo, i to je razlog zašto je svijet pun ljudi koji rade grozne stvari i nose ružnu odjeću.
*
Riskiranje je kao kupanje. Možda će biti udobno i toplo; možda iz prikrajka čeka nešto katastrofalno što ne možeš vidjet sve dok nije prekasno i sve što možeš napravit je vrištat i čvrsto držat plastičnu patkicu.
*
U ovome životu postoji puno, puno stvari koje su teške, ali jedna stvar koja nije teška uopće je uočavanje da li je netko sretan ili ne kad otvori poklon. Ako je netko sretan, često će stavljati uskličnike na kraju svojih rečenica da bi naglasili svoju sreću. Ako kažu „Oh!“ na primjer, uskličnik bi pokazivao da osoba govori „Oh!“ na sretan i uzbuđen način, za razliku od jednostavnog „Oh,“ sa zarezom iza, što bi pokazivalo da je poklon otprilike razočaravajući.