Francesca Extraordinaire
pet - 21.07.2006
Predmet: H kao Mađarska
Robbie: Give me B!
Mi: Z!
Robbie: Give me Udapest!
Mi: Agreb!
E pa obavili smo i Bliske Susrete sa Robbijem. Sve je zapravo počelo 2003. godine kada smo se zaletili u Beč na njegov Escapology Tour koji je odradio preodlično i koji je ostavio dojam najvjerojatnije najboljeg showa ikad. Ali, o tome sam već pisala, jel. Ohrabreni prošlim iskustvom, negdje u Prosincu 2005. godine smo si pokupovali karte za 19. 07. – Close Encounters 2006.
Dogovor je bio da krećemo u pol osam ujutro, jer kao budemo malo i Budimpeštu razgledali. I naravno, krenuli smo u pol devet. Put do Mađarske je tekao neuobičajeno dosadno. Prokleto. Dosadno. Dobro, kaj mi nemamo nikakvu drugu industriju osim agrokulture? To je nešto strašno kolko sam se polja nagledala. Polja kukuruza u nedogled. A autoceste naravno šibaju kroz ta polja, i nisu se udostojili barem reklame postavljat uz cestu il nekaj, ko Mađari, bar imaš kaj gledat.
Tolko vremena sam gledala u te kukuruze da sam već postala stručnjak. Pa sam zaključila slijedeće: usjevi izgledaju zdravo.
Za razliku od Mađarske, gdje su i dalje nepregledni kilometri potraćeni na suncokrete i kukuruzu, usjevi ne izgledaju zdravo, imaju nekakvu žućkastu boju i bojim se da je sjeme došlo iz Nizozemske. Eto, takav sam stručnjak postala!
Ali, moram isto tako zaključiti da Mađari imaju zapravo nekakav profit oko toga jer se stalno neki bog dela na poljima, dok kod nas ona izgledaju prokleto zdravo ali nitko ništa ne radi. Kak da ti dam onda kunu po kili pšenice?
I napokon, negdje oko jedan ili tak nešto, smo stigli u Budapest. Vozili smo se bezveze po gradu. Zapravo išli smo samo ravno jer smo lišeni ikakvog znanja o Budimpešti, a auto je lišen GPS uređaja. Budući da smo nakon 10 minuta ugledali znak za podzemnu garažu, odmah smo se sparkirali i krenuli u akciju. Prva stvar koja se trebala napravit je kupnja karte grada. I tak smo i napravili. Kupili smo je za 660 Forinti, kaj je valjda 2 kune. Ozbiljno, za 50 eura (nadobudno smo uzeli eure) smo dobili negdje 3 milijuna forinti. Druga stvar koju smo trebali napravit je saznat di smo mi na karti. I tako smo napravili. Od 100 Mađara jedan priča engleski. Od tog koji priča engleski, saznali smo koji bus trebamo uzet i kam u podzemnu treba ić da dođemo do stadiona.
Naš plan da razgledamo onaj famozni centar grada uz Dunav je pao u vodu kada smo saznali da smo jako daleko od tog svega, da je jako vruće (120 stupnjeva je bilo, ozbiljno), da će nam karte prestat važit za metro, i da nam se najvjerojatnije uopće neda. Pa smo odustali i otišli drito na stadion.
Pred stadionom hrpetina ljudi. Vrata još nisu otvorili. Bilo je jako puno ljudi iz Hrvatske, i stravično puno iz Slovenije da sam se uopće upitala di ti svi ljudi stanu u tu državicu. Dok smo tak čekali, odlučili smo se stat u hladovinu, jer sam se ja skoro zrušila od vrućine, a i nebi bilo pametno stajati u toj gužvi koja odiše tinejđerskim frenzijem. I tako smo napravili. Otišli smo prek ceste na nekakvu tržnicu. E da. Ali tržnica je nešto neopisivo. Sad si vi mislite da je to neopisivo baš olakotna okolnost kad se treba nekaj opisat, jel. Mislim, ja nisam gore stvari vidla u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj svašta možeš vidjet. To je smeća posvuda, to smrdi, to stolci vise sa krova, okolo bodljikava žica na kojoj visi obleka nekakva, živi užas. Hrelić je Nacionalni Park nasprem ovog. Ali poslužilo je svrsi, našli smo nekakav prastari stolac i sjeli na njega, jeli sendviče, pili i čekali.
Kad su se vrata napokon otvorila, rulja je nahrlila unutra pa se ona gužva rasčistila u taj čas. Imali smo kartu više pa smo je pokušali preprodat za jedno tri milijarde forinti (400kn ili tu blizu), ali nitko nije bio zinteresiran pa smo ušli unutra. Striček koji me pregledaval je na silu htio pronaći moj fotić jer se to ne smije unositi, ali on ne zna da ja imam asa u rukavu – fotić je skriven doslovno u rukavu jakne (to uvijek upali, pa ak trebate prokrijumčarit kakvu audiovizualnu napravu, sam to strpajte u rukav). Stadion je super, imali smo prejebenu poziciju – na tribini točno nasuprot stagea. Zagrijavao nas je neki DJ Coco. Ne znam, možda bi trebala znat za njega, al ne znam. I nije mi baš nešto. Mogu ga pohvalit jedino zato kaj je pustio Arctic Monkeyse i Franza Ferdinanda. To je dobro napravio.
Predgrupa su bili grupa Orson (singl im je sad Bright Idea, možda znate), bend iz Kalifornije koji svira, pazi ovo, baš onaj zdravi kalifornijski rokenrol. Meni su ok dečki, dobro su odsvirali, frajer ima odličan glas i to je to.
A onda je napokon, u 9 sati došao Robbie – the man, the legend. Ima odličan bend, ima odlične pjevače, ima odlične efekte, ali ne tako odličan posljednji album da bi sve bilo baš odlično. Escapology Tour je bio odličan, tam je odsvirao sve one njegove odlične pjesme. Ovdje je većinom ponavljal scenarij iz 2003. (kaj se tiče fora, viceva, dosjetki, i tih nazovi spontanih stvari tak da nismo bili euforični oko toga kao oni koji to prvi put čuju) i sviral ove nove stvari, poput Trippin', kaj je totalno bezveze, ali derali smo se s njim i uz pjesme kao što su Let Me Entertain You i Angels, a i show je bio odličan. Prema tome, ocjena je super. Bilo je super na koncertu. Trajao je do 11 sati (što je sat vremena manje nego u Beču 2003.), i bilo je super.Vidjet ćete slike.
Nakon koncerta došla je nova tortura. A to je za početak bio izlazak iz stadiona. A onda u nastavku, vožnja prekrcatim busom na prekrcatim ulicama. To me podsjetilo na Zagreb. Zapravo, Budimpešta u velikoj većini izgleda ko Zagreb – loš promet, ima jednu rijeku, ima interesantnu staru jezgru i niš više. Ali dobro, u Zagrebu su ljudi ipak malo kurtuazniji.
U jedan ujutro smo krenuli doma. Ja sam po defaultu odmah zaspala u autu, jer kak da sad budem budna kad nemrem bit budna više. Osim toga, probudila sam se u pol 7 kaj je za mene valjda svjetski rekord. S tim na umu moramo odati počast vozaču i suvozačici na velikoj požrtvovnosti i prisiljenom razgovoru do Zagreba čitavih 5 sati kroz prokleta polja kukuruza. Molim, minutu ne-čitanja.
Hvala. Sutra ćete dobit slike. Sad mi se neda to stavljat. Pokorila sam Franza Ferdinanda, Robbija Williamsa drugi put, sad je valjda na redu i taj Coldplay već jednom. Bumo vidli.
Mi: Z!
Robbie: Give me Udapest!
Mi: Agreb!
E pa obavili smo i Bliske Susrete sa Robbijem. Sve je zapravo počelo 2003. godine kada smo se zaletili u Beč na njegov Escapology Tour koji je odradio preodlično i koji je ostavio dojam najvjerojatnije najboljeg showa ikad. Ali, o tome sam već pisala, jel. Ohrabreni prošlim iskustvom, negdje u Prosincu 2005. godine smo si pokupovali karte za 19. 07. – Close Encounters 2006.
Dogovor je bio da krećemo u pol osam ujutro, jer kao budemo malo i Budimpeštu razgledali. I naravno, krenuli smo u pol devet. Put do Mađarske je tekao neuobičajeno dosadno. Prokleto. Dosadno. Dobro, kaj mi nemamo nikakvu drugu industriju osim agrokulture? To je nešto strašno kolko sam se polja nagledala. Polja kukuruza u nedogled. A autoceste naravno šibaju kroz ta polja, i nisu se udostojili barem reklame postavljat uz cestu il nekaj, ko Mađari, bar imaš kaj gledat.
Tolko vremena sam gledala u te kukuruze da sam već postala stručnjak. Pa sam zaključila slijedeće: usjevi izgledaju zdravo.
Za razliku od Mađarske, gdje su i dalje nepregledni kilometri potraćeni na suncokrete i kukuruzu, usjevi ne izgledaju zdravo, imaju nekakvu žućkastu boju i bojim se da je sjeme došlo iz Nizozemske. Eto, takav sam stručnjak postala!
Ali, moram isto tako zaključiti da Mađari imaju zapravo nekakav profit oko toga jer se stalno neki bog dela na poljima, dok kod nas ona izgledaju prokleto zdravo ali nitko ništa ne radi. Kak da ti dam onda kunu po kili pšenice?
I napokon, negdje oko jedan ili tak nešto, smo stigli u Budapest. Vozili smo se bezveze po gradu. Zapravo išli smo samo ravno jer smo lišeni ikakvog znanja o Budimpešti, a auto je lišen GPS uređaja. Budući da smo nakon 10 minuta ugledali znak za podzemnu garažu, odmah smo se sparkirali i krenuli u akciju. Prva stvar koja se trebala napravit je kupnja karte grada. I tak smo i napravili. Kupili smo je za 660 Forinti, kaj je valjda 2 kune. Ozbiljno, za 50 eura (nadobudno smo uzeli eure) smo dobili negdje 3 milijuna forinti. Druga stvar koju smo trebali napravit je saznat di smo mi na karti. I tako smo napravili. Od 100 Mađara jedan priča engleski. Od tog koji priča engleski, saznali smo koji bus trebamo uzet i kam u podzemnu treba ić da dođemo do stadiona.
Naš plan da razgledamo onaj famozni centar grada uz Dunav je pao u vodu kada smo saznali da smo jako daleko od tog svega, da je jako vruće (120 stupnjeva je bilo, ozbiljno), da će nam karte prestat važit za metro, i da nam se najvjerojatnije uopće neda. Pa smo odustali i otišli drito na stadion.
Pred stadionom hrpetina ljudi. Vrata još nisu otvorili. Bilo je jako puno ljudi iz Hrvatske, i stravično puno iz Slovenije da sam se uopće upitala di ti svi ljudi stanu u tu državicu. Dok smo tak čekali, odlučili smo se stat u hladovinu, jer sam se ja skoro zrušila od vrućine, a i nebi bilo pametno stajati u toj gužvi koja odiše tinejđerskim frenzijem. I tako smo napravili. Otišli smo prek ceste na nekakvu tržnicu. E da. Ali tržnica je nešto neopisivo. Sad si vi mislite da je to neopisivo baš olakotna okolnost kad se treba nekaj opisat, jel. Mislim, ja nisam gore stvari vidla u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj svašta možeš vidjet. To je smeća posvuda, to smrdi, to stolci vise sa krova, okolo bodljikava žica na kojoj visi obleka nekakva, živi užas. Hrelić je Nacionalni Park nasprem ovog. Ali poslužilo je svrsi, našli smo nekakav prastari stolac i sjeli na njega, jeli sendviče, pili i čekali.
Kad su se vrata napokon otvorila, rulja je nahrlila unutra pa se ona gužva rasčistila u taj čas. Imali smo kartu više pa smo je pokušali preprodat za jedno tri milijarde forinti (400kn ili tu blizu), ali nitko nije bio zinteresiran pa smo ušli unutra. Striček koji me pregledaval je na silu htio pronaći moj fotić jer se to ne smije unositi, ali on ne zna da ja imam asa u rukavu – fotić je skriven doslovno u rukavu jakne (to uvijek upali, pa ak trebate prokrijumčarit kakvu audiovizualnu napravu, sam to strpajte u rukav). Stadion je super, imali smo prejebenu poziciju – na tribini točno nasuprot stagea. Zagrijavao nas je neki DJ Coco. Ne znam, možda bi trebala znat za njega, al ne znam. I nije mi baš nešto. Mogu ga pohvalit jedino zato kaj je pustio Arctic Monkeyse i Franza Ferdinanda. To je dobro napravio.
Predgrupa su bili grupa Orson (singl im je sad Bright Idea, možda znate), bend iz Kalifornije koji svira, pazi ovo, baš onaj zdravi kalifornijski rokenrol. Meni su ok dečki, dobro su odsvirali, frajer ima odličan glas i to je to.
A onda je napokon, u 9 sati došao Robbie – the man, the legend. Ima odličan bend, ima odlične pjevače, ima odlične efekte, ali ne tako odličan posljednji album da bi sve bilo baš odlično. Escapology Tour je bio odličan, tam je odsvirao sve one njegove odlične pjesme. Ovdje je većinom ponavljal scenarij iz 2003. (kaj se tiče fora, viceva, dosjetki, i tih nazovi spontanih stvari tak da nismo bili euforični oko toga kao oni koji to prvi put čuju) i sviral ove nove stvari, poput Trippin', kaj je totalno bezveze, ali derali smo se s njim i uz pjesme kao što su Let Me Entertain You i Angels, a i show je bio odličan. Prema tome, ocjena je super. Bilo je super na koncertu. Trajao je do 11 sati (što je sat vremena manje nego u Beču 2003.), i bilo je super.Vidjet ćete slike.
Nakon koncerta došla je nova tortura. A to je za početak bio izlazak iz stadiona. A onda u nastavku, vožnja prekrcatim busom na prekrcatim ulicama. To me podsjetilo na Zagreb. Zapravo, Budimpešta u velikoj većini izgleda ko Zagreb – loš promet, ima jednu rijeku, ima interesantnu staru jezgru i niš više. Ali dobro, u Zagrebu su ljudi ipak malo kurtuazniji.
U jedan ujutro smo krenuli doma. Ja sam po defaultu odmah zaspala u autu, jer kak da sad budem budna kad nemrem bit budna više. Osim toga, probudila sam se u pol 7 kaj je za mene valjda svjetski rekord. S tim na umu moramo odati počast vozaču i suvozačici na velikoj požrtvovnosti i prisiljenom razgovoru do Zagreba čitavih 5 sati kroz prokleta polja kukuruza. Molim, minutu ne-čitanja.
Hvala. Sutra ćete dobit slike. Sad mi se neda to stavljat. Pokorila sam Franza Ferdinanda, Robbija Williamsa drugi put, sad je valjda na redu i taj Coldplay već jednom. Bumo vidli.
objavio Francesca Extraordinaire, 21. srpanj 2006 21:22:00
3 komentara:
cek...to pricas o robbie williamsu ili ...???
Prilično sam sigurna da pričam o njemu budući da sam bila na njegovom koncertu. Dva puta.
A da niej robbie kean :-DDD Aj odmaraj pa kaci te slike. A od maila sam vec digao ruke :-(
