Francesca Extraordinaire
sri - 09.03.2005
Predmet: Nastavak Posljednjeg Posta Kojeg Mi Se Nije Dalo Tipkat, ili N.P.P.K.M.S.N.T.
Znam da ste prije nego kaj ste počeli čitat ovu rečenicu odskrolali dole i pogledali čega je ovo zapravo nastavak. Naravno, ako čitate ovu rečenicu, a postoje određene šanse da ju čitate, prema tome nema šanse da moja gore navedena tvrdnja nije točna, čak i da nije točna. Inače, danas mi je najbolji dan u životu u posljednjih tri sata. Zašto sam to napisala, ne znam. Jednostavno mi se to dalo istaknuti, možda je to i uzrok vašeg čitanja ovih dubokoumnih rečenica. Ne znam. Kaj me sad tak gledaš?
Uglavnom, da nastavim sa N.P.P.K.M.S.N.T.
I nakon što sam pogledala čega bi ovo trebao biti nastavak, nastavljam sa velikim entuzijazmom i [neka komplicirana riječ ovdje plus nastavak -om].
Ne mislite li da su hirovi zapravo djeca Sotonina? Naravno da ne mislite, jer niste uopće svijesni njihovog zlog djelovanja, baš kao što niste svijesni onog tumora na mozgu koji vas izjeda.
Onak, živiš svoj život i jedan dan se probudiš i odjednom je poker nevjerojatno popularna igra! What? Zašto? Jučer nije bio popularan, zašto je danas? Sav rastresen odeš do telefona i nazoveš prijatelja. „Bok!“ kažeš, „Poker je fakat popularan!“. A on će, „Pa da, svi smo ludi za pokerom!“ Svi? Od kad? Danas? Prije nitko nije igrao poker osim debelih muškaraca u sobi obavijenom dimom sa prigušenim svjetlom dok su im žene u izlasku. Od kad normalni ljudi igraju poker? Od kad televizija emitira turnire pokera? Upališ radio, i Daniel Berdais priča o pokeru! Upališ kompjuter, odeš na Internet i posvuda su pop up reklame koje promoviraju poker. Provjeriš email i dobiš mailove od svih prijatelja o tome kak će održati get-together uz igru pokera. Hloverka najavila temu Otvorenog koja glasi „Poker“. Kad se svijet tak okrenuo prema pokeru? Je li možda tvoje „jučer“ bilo prije 20 godina kada si možda pao u komu? Ne, jučer praktički nije postojao, a danas ga svatko mora igrati ako želiš biti normalan. Poker ovo, poker ono, poker sim, poker tam. Ne možeš izaći na ulicu, a da te ne napadnu novi tipovi Jehovinih Svjedoka – Pokerovi Svjedoci. Čak i tvoja majka igra poker! Ljudi koji nikad u životu nisu igrali poker, sada igraju poker. A nakon toga svega odjednom čuješ kak netko pita zašto je poker tak popularan. Idioti poput mene pokušaju shvatiti ovu čitavu situaciju. Zarade od televizijskih natjecanja pokera drastično počnu padati. Sve više igrača umirovljuje svoje špilove. Natjecanje za natjecanjem je otkazano. I ubrzo, jedini koji igraju poker su debeli muškarci u sobi obavijenom dimom i prigušenim svijetlima dok su im žene u izlasku. Sve je kao prije. Ravnoteža je uspostavljena. Kad se sutra probudiš, odjednom je vino strašno popularno. Zbunjeno gledaš u naslovnu stranicu 24 Sata na kojoj piše velikim crvenim slovima „Vino!“, pa uzmeš ključeve od auta i odeš si kupit malo vina.
Eto, to dragi moji je nešto što bi se dalo definirati kao hir. Nešto što zapravo nikad u životu nije bilo predodređeno da bude popularno, prije nego kaj je postalo popularno. Zakaj je poker tak popularan? „Ne znam“, svi će ti odgovorit. Uvijek je postojao, jel?
Jedino objašnjenje za popularnost nekih stvari je to da su nam oni rekli da je popularno. Tko su oni, pitate? Oglašavači, naravno. Reklame, naravno. O kako li su oni samo lukavi. Većina njih također nema duše i posjeduju nevjerojatnu sposobnost isključivanja emocija. Ne mogu naći zajednički jezik sa psihom čovjeka pa da bi nešto učinili popularnim, to nam doslovno nabiju u glavu. Njihovi proizvodi su popularni samo zato što su nam oni rekli da jesu. 0,1% svih reklama su informativne i dopuštaju da se taj proizvod popularizira riječju i svojom učinkovitošću. Gotovo sve reklame su glasne, provokativne, dosadne i naporne. MORAŠ TO IMAT! KUPITE! NEVJEROJATNO! SVI PRIČAJU O OVOM PROIZVODU! ISUSE BOŽE, AK NE KUPIŠ OVAJ REVOLUCIONARAN PRODUKT U SLIJEDEĆIH PAR SEKUNDI UMRJET ĆEŠ NEZAMISLIVOM I PREBOLNOM SMRĆU.
Koji gay? Čekaj malo, zakaj ja uopće trebam taj tvoj proizvod? Halo?! Kvragu, daj odjebi već jednom. Tvoj proizvod mi neće olakšati život, neće nahraniti onog cigića u Paromlinskoj ili izlječiti rak. Kako ne? Lijepo, prodaješ prokleti mop!
Poker? Aha, ok, recimo da je zabavna to igra. Ok dobro izvrsna je igra. Ali uzmimo za primjer nešto što nam je poznato pod nazivom Pokemon. Nek sam prokleta ako to nije najzlobnija promocija koju sam ikad vidjela. Pokemon ne vrijedi pišljivog boba. Pokemon je ništa. Pokemon je nula. Pokemon je smeće. Pokemon je ko povrće. Nisi na dobitku konzimiranjem njega. Ne možemo ga probaviti. On samo onak prođe kroz tvoj sistem, ne prodonoseći ičemu. Ali kako je postao tak strašno popularan kod djece? Zato kaj im je rečeno da ga moraju imati. Moraš skupit sve. Budi napadan. Guraj se. Budi potpuno dosadan i prodat ćeš se djeci. Ali znate kaj je još gore od tih hirova. Kopije hirova. Kopije kao što su Yu-Gi-Oh i Digimon. To te tak može naživcirat da se svaka serija pred očima razumnih osoba ne radi o pretvaranju slatkih malih čudovišta u jača slatka čudovišta, već se sama pretvori u čudovište.
Danas ćemo napraviti pregled tih hirova i pokušati razjasniti njihovu popularnost i zašto više nikog to danas ne zanima.
Pokemon
Pa kad smo već počeli sa Pokemonom...Pokemon je jedan od najzlobnijih hirova u ovom djelu svemira. Zašto? Odgovor: prvo, to je anime. Drugo, to je anime. I treće, to je anime. Sva sreća pa sam završila sa osnovnom školom kad su Pokemoni lansirani, tak da sam izbjegla taj udarac. Nikad nisam igrala Pokemon igricu, niti gledala crtić, niti kupovala karte, niti igrala karte. Kad se pojavila serija Pokemon, sve aktivnosti mladih budućih doktora i odvjetnika, su otkazane. Nitko se više nije igrao lovice. Nitko se više nije igrao skrivača. Nitko više nije igrao gumi-gumi. Svi su samo nosili svoje Pokemon karte i igrali ih. Kad danas upitaš djecu jel znaju o čemu se radi u igri „lovice“, oni kažu, „HA KAJ VELIŠ KAJ JE TO POKEMON IMAŠ POKEMON DAJ POKEMON TREBA MI HITNO JEDAN ŠUT DAJ FIX STARI.“
O čemu se zapravo radi. Kao mlad čovjek, lako te je impresionirati. Kao takav lako impresionirajući čovjek sjediš na trosjedu i gledaš Pokemon sasvojim roditeljem, televizijom. Jednostavno te zadivljuju ona svijetla, nagli pokreti kamerom i zavijanje likova. Odjednom ti se počne spavati. Tvoj se mozak isključi. Pokemon postaje napadna polusatna reklama za video igricu. Gnjaviš svoje starce da ti ju kupe. Nakon toga ti igra veli da ih moraš skupit sve. Odeš u dučan i vidiš plišane Pokemon igračke. Moraš skupit sve. Plišane Pokemon igračke. Moraš skupit sve. Plišane Pokemon igračke. MAAAMAAAA, OĆU TOOOO! Kvragu, mogla sam se obogatit pranjem dječjih mozgova.
I iako je Pokemon s vremenom, poput virusa HIV-a, mutirao u nešto znano pod nazivom Digimon i Yu-Gi-Oh, možemo se nadati da će doći dan kada će se oni svi srušiti jedan na drugoga i nestati sa ove planete. Na ovoj stranici možete pročitati jedno zanimljivo štivo o Pokemonima i njihovom utjecaju. Ajde, obuci nešto ugodno, isprintaj i čitaj na WC-u.
Kviz
Da, shvatila sam jučer da nema smisla čitava stvar sa kvizovima. Tko Želi Biti Milijunaš? Svi. Tko Može Odoljeti Tarikovim Naočalama? Nitko. Tko Će Gledati Milijunaša? Svi. Zašto? Zato kaj taj kviz pruža debilnu napetost. Da, samo to, debilnu napetost. Oh, ne zna odgovor na 15. pitanje! Hoće li odgovoriti ili će odustati? Kaj ak krivo pogodi? KOGA BRIGA! Zakaj da se brinem oko toga. Ne poznam lika. Neće mi dat niti malo osvojenog novca. Kvragu.
Ali u slučaju da odlučimo ne gledati Milijunaša, HTV se pobrino da gledamo Najslabiju Kariku, koja kao bi trebala imati samog Sotonu za voditelja. Ne da nije Sotona, nego je Danijela Trbovć sa glupim dosjetkama tipa: tko nije obrao svoje polje i treba ići doma nahraniti piliće? Ne valja, ugasi to.
Reality TV
Znate kaj je reality televizija? Big Brother? Ne. Survivor? Ne. Prava reality televizija je da odeš snimit kaj ljudi rade recimo na aerodromu ili na hitnoj. To je reality televizija. Jer kad ugasiš kameru, oni i dalje postoje. Survivor i Big Brother su umjetni. Kad ugasiš kameru, oni ne postoje. Ljudi ne žive okruženi divljinom samo da bi vidli kak je to. Ljudi se ne natrpaju u kuću samo da bi određivali tko je najnaporniji i da bi ga izbacili van. Da staviš kameru u policijsku postaju, ona bi snimala ono kaj oni rade svaki dan. Da kameri rikne baterija, oni nebi prestali raditi svoj posao, nego bi ga nastavili. Da staviš kameru na aerodrom i da kamerman odjednom umre od neke glupe bolesti kao srčani udar, ljudi nebi prestali raditi. To je reality televizija.
No, i prava i lažna reality tv imaju nekaj zajedničko. Jefitne su. Ne moraš platiti glumce. Ne moraš imati script. Samo snimiš hrpetinu gluposti koja se dešava, platiš nekog urednika da ti to posloži i voila! No urednik nije u nekim slučajevima bitan. Recimo, znam da je urednik Big Brothera bila plastična figurica Action Mana, a Survivora cigla. I kaj sad reći na to.
Poker
Ovdje bit trebao ići glavni dio koji se tiče pokera, ali da sam zapravo to tak napravila, život bi mi bio u opasnosti. Ne želim uznemiriti pokerske iluminate. Nađemo se na drvu kasnije pa ću ti reći sve detalje. Ne vjeruj nikom!
Trapezice
Dok bijah u osnovnoj školi svi nosahu traperice. Svi. Do jednog sudbonosnog dana kada su nam oni rekli da je biti trapez in. Niti ne znam jel postojao prijelaz sa normalnih hlača u trapez. I kad kažem trapez ne mislim slabašni trapez, nego ravno oh-sedamdesete-su-idem-u-studio-54 trapez. Koji bog nije štimao s vama, ljudi?! Nije bilo kul, nije bili lijepo, nije bilo super, bilo je glupo. Isto kak su sad in isprane hlače. Ma da, oh gle, pa hlače ti izgledaju ko da su stare! Ha ha, pa to je fantastično. Zakaj si onda ne obučeš stare hlače, idiote? Koja je razlika, i nove i stare su izlizane, osim kaj stare izgledaju uvjerljivije. Ovaj hir ispranih hlača još se povlači među društvom, međutim niti približno onoj količini u kojoj se povlačio prije par godina. Hir slabi, nadam se da će uskoro nestat.
Vino
Znam da je film Sideways osvojio Oscara, nekog tamo nebitnog, ali ga je dobio. Vino je, nakon pokera, slijedeća velika stvar. Svi pričaju o vinu. Svi kupuju vino. Svi piju vino. Svi su enolozi. Ljudi ne odlaze više u McDonalds na malo brze hrane, odlaze u restorane na večere samo zato da bi pili vino. Situacija je zabrinjavajuća.
Kak god, ovo sve je dio naših jadnih života. Čekaj, sam rekla naših jadnih života? Ne. Nisam tak mislila. Mislila sam vaših jadnih života.
Sigurna sam da sam to mislila. Ja kao ovakvo časno biće ne mogu ići protiv sebe. Prema tome...da.
Pa zato, jedan dan uživamo u kvizovima, drugi u vinu, treći u nošenju abnormalno smiješne odjeće, a četvrti možda čak i u prijenosu shemale orgija. Ne možete ih zaustavit. Sve kaj možete napraviti je, priključit se.
Slijedeći hir će biti nošenje resica na jaknama.
objavio Francesca Extraordinaire, 9. ožujak 2005 11:11:00
0 komentara:
