Francesca Extraordinaire
pet - 27.05.2005
Predmet: Nevolje šećernih livada, pt.3, konkluzija
Authors Note: Završetak. Nadam se da ste uživali u trilogiji Nevolja Šećernih Livada.
NEVOLJE ŠEĆERNIH LIVADA: POVRATAK ŠEĆERNOLIVADAŠA
Naše putovanje natrag u Šećerne Livade je bilo naporno, ali bez previše uzbuđenja i događaja. Duboko u postoši Londnurna moje duhovne sposobnosti mi omoguće da izmislim malu letjelicu koja radi na sunčevu svijetlost i lukove duga. Zahvaljujući namigujućem suncu koje nam je slalo predivne zrake svijetlosti, uspješno preletismo pustinju. Kad dođosmo do Sivodola, zmije nas pozdraviše mahanjem na način na koji samo zmija može. Čak se i lav uspio nasmiješiti dok mu je vjetar puhao u grivu.
Zvuk turbina naše letjelice nadglasa zvuk velikodušnog aplauza koji nas dočeka kad dođemo do samog Trga Bumbarovaca. Gradonačelnik i stanovništvo su još uvijek skupljeni tamo jer vrijeme u Šećernim Livadama ne protjeće onako kako mislite. Plješću nam i uzviču dok silazimo sa letjelice sa tamburicom u rukama.
„Bravo, djevojče!“ gradonačelnik mi čestita. „Napokon ćemo stati na kraj divljaštvu Crvenog Dikobraza!“
Čim gradonačelnik to izreče, začu se zvuk lonaca i loma stakla. Odjednom se nesretni dikobraz pojavi u javnosti, izleti iz obližnje kućice i stane uspravno da ponjuši zrak.
„Tvoji dani su odbrojeni, Crveni Dikobraze!“ viknem stvorenju.
„Ha, ha, dobar pokušaj,“ on će. „Prebrz sam za takve kao ti.“
Tada pokaže svoju brzinu trčajući brzo po čitavom trgu i zaustavi se tek nekoliko metara od mene.
„Uzet ću koliko god šećera hoću iz ovog grada i tu ne možeš ništa napravit!“ Crveni Dikobraz izjavi uz smijeh.
Upravo tada pokažem tamburicu i njegov ciničan osmijeh nestane.
„Ne! To nije istina!“ Crveni Dikobraz uzvikne.
„Ali..je!“ viknem i trznem žicu.
Uz zvuk tamburice pored mene se stvori Miroslav Škoro glavom i bradom. I mikrofonom. Pomnim promatranjem shvatim da je to zapravo samo njegov hologram programiran da svira samo jednu pjesmu. Pjesmu koja će uništiti Crvenog Dikobraza.
„Hajdmo sad svi zapjevat!“ kaže Škoro. „Milo moje, milo mame svoje...“
Uz zvukove Škore popraćenog zvukovima tamburice, Crveni Dikobraz se počne gušit i padne na pod, zapomagajući i moleći da prestanem trzat žice tamburice tako da Škoro nestane. Odjednom iz njegova tjela počne izlazit gusti crni dim dok uzaludno trza udovima u agoniji kao da se svakim udarcem žice po tamburici i svakim povikom „milo moje..“ sve više rasplamsava kakva vatra unutar njega.
„Ne! Stani! Molim te, ne šalji me natrag!“ zapomaže.
„Prekasno je, Crveni Dikobraze. Ljudi ovdje su dobre duše, mogao si jednostavno zatražit da ti daju šećera.“
Smrad gorućeg mesa ispuni zrak dok trzam žice tamburice. Crveni Dikobraz ide kraju. Njegove oči eksplodiraju od vrućine, a koža se počne gulit sa sala i mišića. Njegovo tijelo postaje sve tamnije i tamnije boje. Hrabro pučanstvo ga okruži i počne tuči sa lopatama, štihačama i metlama. Konačno prestane vrištati kad mu se pluča pretvore u ugljen. Jedini znaci da i dalje živi su tiho otvaranje i zatvaranje ogoljelih usta i povremeno trzanje nogu. Napokon, sada nije ništa više od pepela raspršenog povjetarcem.
„Sretni dani nam ponovo stižu!“ veselo će gradonačelnik.
Društvo odbaci svoje krvave sprave kojima su tukli Dikobraza i podignu Lava Sliptora i mene uz velik povik odobrenja. Jer, oslobođeni su nevolja Crvenog Dikobraza, barem za još jednu godinu.
KRAJ.
„I?“
„Kaj i?
„Di mi je honorar?“
„Hah, molim?“
„Ne misliš da se pojavljujem u tvojoj priči besplatno?“
„Pa zapravo mislim..“
„Nevjerojatno.“
„Uistinu..jedino kaj ti mogu dat kao honorar je ulogu u još jednoj priči i vječnu slavu!“
„Još rada? Daj novac!“
„Ali slava, Miro, slava!“
„Gle, u ovoj zemlji mi je tak i tak već zagarantirana slava. Halo?! Tko ne voli škoru, da čujem, tko ne voli mene?...ne čujem nikog..“
„Dobro, nemam love, natankala sam auto. I kupila čips.“
„...čekam...“
„Čekaj...(pretražujem džepove)...ovaj...Amoxil anyone?“
„Kaj ti misliš, da sam kakav ovisnik? Ja sam Miroslav Škoro! THE Škoro! Daj mi to!“
(uzme tastaturu)
„Ne! Ne možeš!“
„Ali...mogu!“
„Ne! Stani! Nemoj me uništit!“
„Gotovo je, Francesca! Ako si me htjela imat u priči trebala si me pitat -kolko-!“
(zamahne tastaturom i počne razbijat sve oko sebe, uključujući i Francescu. Jedini znakovi da je živa su povremeno trzanje ruku.)
„Ha ha ha! Zapamtit ćeš ti ovo, razmislit ćeš ti drugi put kad ćeš izlazit u javnost sa pričom u kojoj sam JA, THE GREAT ŠKORO! Ova priča nikad neće izaći na vidjelo i omogućiti ti da se obogatiš. Nikad!“
„...“
(Škoro uzme ostatke kompjutera i ode uz histerično pjevanje..)
Ono što Škoro nije imao na umu je da je tehnologija modernog doba jako pogodna. Hvala znanosti na USB sticku!
Bart: You know, Grampa kinda smells like that trunk in the garage
where the bottom's all wet.
Lisa: Nuh-uh, he smells more like a photo lab.
Homer: Stop it, both of you! Grampa smells like a regular old man,
which is more like a hallway in a hospital.
Old Money
NEVOLJE ŠEĆERNIH LIVADA: POVRATAK ŠEĆERNOLIVADAŠA
Naše putovanje natrag u Šećerne Livade je bilo naporno, ali bez previše uzbuđenja i događaja. Duboko u postoši Londnurna moje duhovne sposobnosti mi omoguće da izmislim malu letjelicu koja radi na sunčevu svijetlost i lukove duga. Zahvaljujući namigujućem suncu koje nam je slalo predivne zrake svijetlosti, uspješno preletismo pustinju. Kad dođosmo do Sivodola, zmije nas pozdraviše mahanjem na način na koji samo zmija može. Čak se i lav uspio nasmiješiti dok mu je vjetar puhao u grivu.
Zvuk turbina naše letjelice nadglasa zvuk velikodušnog aplauza koji nas dočeka kad dođemo do samog Trga Bumbarovaca. Gradonačelnik i stanovništvo su još uvijek skupljeni tamo jer vrijeme u Šećernim Livadama ne protjeće onako kako mislite. Plješću nam i uzviču dok silazimo sa letjelice sa tamburicom u rukama.
„Bravo, djevojče!“ gradonačelnik mi čestita. „Napokon ćemo stati na kraj divljaštvu Crvenog Dikobraza!“
Čim gradonačelnik to izreče, začu se zvuk lonaca i loma stakla. Odjednom se nesretni dikobraz pojavi u javnosti, izleti iz obližnje kućice i stane uspravno da ponjuši zrak.
„Tvoji dani su odbrojeni, Crveni Dikobraze!“ viknem stvorenju.
„Ha, ha, dobar pokušaj,“ on će. „Prebrz sam za takve kao ti.“
Tada pokaže svoju brzinu trčajući brzo po čitavom trgu i zaustavi se tek nekoliko metara od mene.
„Uzet ću koliko god šećera hoću iz ovog grada i tu ne možeš ništa napravit!“ Crveni Dikobraz izjavi uz smijeh.
Upravo tada pokažem tamburicu i njegov ciničan osmijeh nestane.
„Ne! To nije istina!“ Crveni Dikobraz uzvikne.
„Ali..je!“ viknem i trznem žicu.
Uz zvuk tamburice pored mene se stvori Miroslav Škoro glavom i bradom. I mikrofonom. Pomnim promatranjem shvatim da je to zapravo samo njegov hologram programiran da svira samo jednu pjesmu. Pjesmu koja će uništiti Crvenog Dikobraza.
„Hajdmo sad svi zapjevat!“ kaže Škoro. „Milo moje, milo mame svoje...“
Uz zvukove Škore popraćenog zvukovima tamburice, Crveni Dikobraz se počne gušit i padne na pod, zapomagajući i moleći da prestanem trzat žice tamburice tako da Škoro nestane. Odjednom iz njegova tjela počne izlazit gusti crni dim dok uzaludno trza udovima u agoniji kao da se svakim udarcem žice po tamburici i svakim povikom „milo moje..“ sve više rasplamsava kakva vatra unutar njega.
„Ne! Stani! Molim te, ne šalji me natrag!“ zapomaže.
„Prekasno je, Crveni Dikobraze. Ljudi ovdje su dobre duše, mogao si jednostavno zatražit da ti daju šećera.“
Smrad gorućeg mesa ispuni zrak dok trzam žice tamburice. Crveni Dikobraz ide kraju. Njegove oči eksplodiraju od vrućine, a koža se počne gulit sa sala i mišića. Njegovo tijelo postaje sve tamnije i tamnije boje. Hrabro pučanstvo ga okruži i počne tuči sa lopatama, štihačama i metlama. Konačno prestane vrištati kad mu se pluča pretvore u ugljen. Jedini znaci da i dalje živi su tiho otvaranje i zatvaranje ogoljelih usta i povremeno trzanje nogu. Napokon, sada nije ništa više od pepela raspršenog povjetarcem.
„Sretni dani nam ponovo stižu!“ veselo će gradonačelnik.
Društvo odbaci svoje krvave sprave kojima su tukli Dikobraza i podignu Lava Sliptora i mene uz velik povik odobrenja. Jer, oslobođeni su nevolja Crvenog Dikobraza, barem za još jednu godinu.
KRAJ.
„I?“
„Kaj i?
„Di mi je honorar?“
„Hah, molim?“
„Ne misliš da se pojavljujem u tvojoj priči besplatno?“
„Pa zapravo mislim..“
„Nevjerojatno.“
„Uistinu..jedino kaj ti mogu dat kao honorar je ulogu u još jednoj priči i vječnu slavu!“
„Još rada? Daj novac!“
„Ali slava, Miro, slava!“
„Gle, u ovoj zemlji mi je tak i tak već zagarantirana slava. Halo?! Tko ne voli škoru, da čujem, tko ne voli mene?...ne čujem nikog..“
„Dobro, nemam love, natankala sam auto. I kupila čips.“
„...čekam...“
„Čekaj...(pretražujem džepove)...ovaj...Amoxil anyone?“
„Kaj ti misliš, da sam kakav ovisnik? Ja sam Miroslav Škoro! THE Škoro! Daj mi to!“
(uzme tastaturu)
„Ne! Ne možeš!“
„Ali...mogu!“
„Ne! Stani! Nemoj me uništit!“
„Gotovo je, Francesca! Ako si me htjela imat u priči trebala si me pitat -kolko-!“
(zamahne tastaturom i počne razbijat sve oko sebe, uključujući i Francescu. Jedini znakovi da je živa su povremeno trzanje ruku.)
„Ha ha ha! Zapamtit ćeš ti ovo, razmislit ćeš ti drugi put kad ćeš izlazit u javnost sa pričom u kojoj sam JA, THE GREAT ŠKORO! Ova priča nikad neće izaći na vidjelo i omogućiti ti da se obogatiš. Nikad!“
„...“
(Škoro uzme ostatke kompjutera i ode uz histerično pjevanje..)
Ono što Škoro nije imao na umu je da je tehnologija modernog doba jako pogodna. Hvala znanosti na USB sticku!
Bart: You know, Grampa kinda smells like that trunk in the garage
where the bottom's all wet.
Lisa: Nuh-uh, he smells more like a photo lab.
Homer: Stop it, both of you! Grampa smells like a regular old man,
which is more like a hallway in a hospital.
Old Money
objavio Francesca Extraordinaire, 27. svibanj 2005 12:11:00
4 komentara:
Čuješ li aplauz? Ne čuješ,jer nisam još naučila kako se to snimi i pošalje. Ali da jesam, čula bi gromoglasno:pljes,pljes,pljes,pljes! :) Ovo je krasna parodija. Hoćemo još! Ima li još? Imaš li nastavak, ovo traži slijedeću epizodu.
Vjerna čitateljica i fan "Šećernih livada".
Nemam planove za bilo kakve nastavke Šećernih Livada za sada. Ali će zato biti novih priča!
jebote daj nešto kratko meni se to neda čitati!
...
