Francesca Extraordinaire
pon - 27.12.2004
Predmet: Povratak Jehovinih Svjedoka
Oni ne znaju odustat, jel? Znaju da ih nitko zdrave pameti ne uzima za ozbiljno i svejedno harače cestama Hrvatske u prokletoj nadi da će se koji katolik obratit. Mislim, fakat, pa nismo blesavi da se odreknemo transfuzije krvi i transplatacije organa – svakome će to trebat sutra il preksutra.
Jehovini Svjedosci kolaju ovom državom kao stanice raka starom osobom. Metastaziraju u svakom centru – Zagrebu i okolici najviše.
I tako poče jedno krasno jutro, negdje oko 13 sati. Nevjerojatno, stvarno taj dan nije mogao bolje počet, sluge nisu zaboravile pripremit moj doručak, složit stol i skuhat jutarnji čaj. Po prvi put u životu nisam morala naprezat svoje mišiće da prerežem pecivo, nafilam ga s nečim, dam si nekaj za pit i slične gluposti koje nitko ne mora radit. I taman kad sam pomislila da je ovo predobro da bi bilo istinito, netko pozvoni i da mi do znanja da sam uvijek u pravu.
“Jehovini Svjedoci. Prokleti Jehovini Svjedoci!“, velim i mislim si kak da zbrišem. Mišn imposibl budući da su me vidjeli da sam u kući. Morala sam se suočit sa katastrofom.
“Daaaaa?“, velim i otvorim vrata tek tolko da mi vide pol lica.
“Dobar dan!“, veli neki dečec držeći Bibliju u rukama.
Bilo ih je dva komada, taj mali dečec i neka babetina iza njega. Sad imaju očito novu taktiku prizivanja ka obraćenju.
Ja se još nisam niti zbudila kak spada, pa skužim da mogu to iskoristit, polu natečeno lice i hrapavi glas, savršeno.
„Dobar dan, kako ste?“, veli klinjo.
„Aaaa, dooobrooo, imam gadnu alergijsku reakciju na na onu transfuziju krviiiii“ velim u creepy izdanju.
„...Umm, vjerujete li u Boga?“ mali pita.
„Daaa.“ Velim, „Da, vjerujem u Boga. Vjerujem da Bog radi u Mercatoru tu prek puta, dobar je on dečko, nikad namrgođen.“
„Molim?“ mali iznenađeno pita.
„Meeercatoooor,“ velim, iako se možda skužilo da forsiram naglasak. „Krasno mi je zamotao onu kavu za zubarku.“
„Mogu li vam pročitati stih iz Biblije?“, mali pita pritom se osvrčući iza prema babetini, koja me je gledala sa trebali-biste-se-sramiti pogledom. Sad mali traži i valjda nije mogao pronaći ono kaj je tražio pa velim:
„Samo malčekooo...“ pa odem po svoju Bibliju. Zapravo mi je trebalo puno više od „samo malo“, jer sam se nadala da će otić. Na žalost, kad sam se vratila, još uvijek su bili tu. Kvragu!
Sad mali veli nešt iz Biblije, pa ja otvorim neku stranicu onak bezveze i kažem:
„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!““ Glas mi se vratio u normalu.
Ne mogu vjerovat, savršen dio – ABBA. To sam morala iskoristit.
„Vidiš sinko, čak su i u ono doba slušali ABBU, voliš ABBU?“ pitam
Mali nije niš odgovorio, budući da ga je babetina upravljala jačinom stiska ruke na ramenu, pa kaže:
„Znate li koje je ime Boga?“
„Naravno,“ velim „Krešimir!“
„Ovaj...“ mali zbunjeno krene, pa ga prekinem
„Ali frendovi ga zovu Krešo.“
„Ovoga..“ mali se nasmije „Zapravo Njegovo ime nam je otkriveno u Bibliji.“ Pa počne listat.
„E fakat će mi bit neugodno ak se ne zove Krešo, kužiš, molim se Kreši već godinama...“ babetina mi je preko njegovog ramena ispalila nije-nam-zabavno pogled. Ja sam joj uzvratila sa svojim najboljim nismo-vas-pozvali pogledom. Sigurna sam da mi je uzvratila sa nije-nas-briga pogledom, našto sam ja odgovorila sa pogledom bolje-ti-je-da-nestaneš.
Sad mali nešto profuflja, uglavnom Biblija kaže da je ime Boga Jahve, našto ću ja:
„Jahve? Ne vjerujem. Nije baš vjerojatno da će se Bog zvat Jahve, kužiš, zvuči previše --- židovski.“
„Heh, njegovo ime je spomenuto tisuće puta u Bibliji“ veli mali opet pročitavši još jedan stih sa riječi „Jahve“.
„Možda je promijenio ime kad je otišao u show business“, velim „Ko Cher i Madonna, kužiš?“
Mali se nasmijao, barem ima smisla za humor a ne ko ova drapačoza iza.
Da mi primjerak Kule Stražara
„Super!“ velim, „provodim inače puno vremena u kupaonici.“
Sad se babetina skroz raspizdila valjda pa veli: „Hvala vam na vašem vremenu“ pritom gurajući klinca dalje od kuće, prema izlazu iz dvorišta.
Samo sam mu nabacila ovo:
„Kaj veliš na ime Mirko? Možemo napraviti nekakav kompromis ovdje?“
„Mislim da ne.“ Mali je znao da ga zajebavam, ali se nije previše obazirao na to. Valjda je naviknut.
„Možda onda drugi put.“
E bila sam tak blizu da preobratin Jehovinog Svjedoka u Mirkovog Svjedoka! Slijedeći put kad dođu to ću i napravit. Mirkovi Svjedoci – priznajte, zvuči puno bolje.
Ja sam heretik.
9 komentara:
