Francesca Extraordinaire
pet - 24.03.2006
Predmet: Seven
Prije par dana bješe na TV-u stari film imenom Sedam. Zašto prije nisam ovo objavila? Ne znam. Neda mi se.
Fincherov najbolji film. Neki preferiraju Fight Club, ali mora se priznat da je ipak Seven bolji. Fight Club ima lošu treću četvrtinu u kojoj gubi momentum. Seven je unholy master momentuma. To je vjerojatno zbog skripta i više fundamentalno zbog ideje. Jednostavna struktura sedam grijeha znači to da je publika uvijek svijesna elementa odbrojavanja, sa svakim ubojstvom bliže kompletnom popisu. Usporedi to sa Fight Clubom gdje se radnja okrene na pol puta, gdje postane anti-kapitalistički/aktivistički ratni film. Seven ima puno više predvidljiv narativ, a to je dobra stvar.
Predvidljivo može biti dobro. Ono kaj je dobro sa ovom formulom je to da to nije formula sa određenim krajem. Iako uvijek znamo gdje film ide, nemamo pojma kak će on i završiti.
Za razliku od hrpetine trilera sa iznenađujućim završetkom, Sedam možemo gledat opet i opet jer ima dubinu. Ima nivoe.
Sve je dio dugog trenda Pakao/grijeh umjetnosti. Veze su povučene eksplicitno stalnim referencama tekstova kao Sedam Smrtnih Grijeha ili Danteov Inferno. Film je literaran, a Fincherova fotografija statičnih objekata je nevjerojatna. Tekst na stranici. Ilustracije. Knjige. Zgrade.
Ali Seven se ne marginalizira. To nije umjetnički film. To je mainstream i komercijalan film. Fincher ne želi izolirati svoju publiku, nego ih uvući u film, a to postiže kroz jako dobro struktururanu priču i poznatu karakterizaciju.
Centralni likovi u filmu su njegovi glavni stupovi. Glavni know-it-all policajac pred mirovinom. Novi naivni dečko. Zli, nemilosrdni serijski ubojica. Vidjeli smo te likove bezbroj puta, ali opet, to nije loša stvar. To je ugodno, prigodno, poznato. Uvuče nas samo da bi nas onda ispljunulo van na kompletno drugu stranu.
Fincherov najbolji film. Neki preferiraju Fight Club, ali mora se priznat da je ipak Seven bolji. Fight Club ima lošu treću četvrtinu u kojoj gubi momentum. Seven je unholy master momentuma. To je vjerojatno zbog skripta i više fundamentalno zbog ideje. Jednostavna struktura sedam grijeha znači to da je publika uvijek svijesna elementa odbrojavanja, sa svakim ubojstvom bliže kompletnom popisu. Usporedi to sa Fight Clubom gdje se radnja okrene na pol puta, gdje postane anti-kapitalistički/aktivistički ratni film. Seven ima puno više predvidljiv narativ, a to je dobra stvar.
Predvidljivo može biti dobro. Ono kaj je dobro sa ovom formulom je to da to nije formula sa određenim krajem. Iako uvijek znamo gdje film ide, nemamo pojma kak će on i završiti.
Za razliku od hrpetine trilera sa iznenađujućim završetkom, Sedam možemo gledat opet i opet jer ima dubinu. Ima nivoe.
Sve je dio dugog trenda Pakao/grijeh umjetnosti. Veze su povučene eksplicitno stalnim referencama tekstova kao Sedam Smrtnih Grijeha ili Danteov Inferno. Film je literaran, a Fincherova fotografija statičnih objekata je nevjerojatna. Tekst na stranici. Ilustracije. Knjige. Zgrade.
Ali Seven se ne marginalizira. To nije umjetnički film. To je mainstream i komercijalan film. Fincher ne želi izolirati svoju publiku, nego ih uvući u film, a to postiže kroz jako dobro struktururanu priču i poznatu karakterizaciju.
Centralni likovi u filmu su njegovi glavni stupovi. Glavni know-it-all policajac pred mirovinom. Novi naivni dečko. Zli, nemilosrdni serijski ubojica. Vidjeli smo te likove bezbroj puta, ali opet, to nije loša stvar. To je ugodno, prigodno, poznato. Uvuče nas samo da bi nas onda ispljunulo van na kompletno drugu stranu.
objavio Francesca Extraordinaire, 24. ožujak 2006 18:36:00
2 komentara:
i meni je bolji 7 od Fight cluba..
Ja još uvijek nisam odlučio koji mi je bolji od ta dva. Oba su zbilja jebeni i eto - ne znam. Super mi je što u Sedam nije heppy end, što je malo osvježavajuće za promjenu. A Fight Club mi se sviđa ideja filma. I meni se sviđa što u jednom trenutku radnja malo gubi tempo. Na trenutak se totalno izgubiš u filmu i to mi se baš sviđa. Pozdrav
