Francesca Extraordinaire

Sutra idem na more. Vi nemate kaj čitat. Drugi dio nije nikad došao. Nije li to strašno?
Kaj da vam velim – možda dođe.
Stvar je u tom da: bilo je uređenja, bilo je seljenja, useljenja sa gospodinom dečkom, traženja posla, rada, otkaza zbog recesije, razmišljanja o bircu, odlaska na more, kupanja, rađena raznih jela, bolesti, liječenja, i liječenja opet, razgovora sa ljudima, pjevanja karaoke style, sramoćenja u pjevanju karaoke style, plesanja, sramoćenja u plesanju, živciranja zbog ogrebotina na autu, moj prekrasan auto!, ovaj..NAŠ prekrasan auto!, glupih talijana, glupih i nepristojnih cigana-talijana, političke nekorektnosti, kvarova na tuš kabini, pregorenih halogenki, strganih staklenih umivaonika, strganih staklenih polica, porezanih fistovih nogu, cerečenja (kad je nespretan) – i to sve u jednom trenutku, ispijanja hektolitara cedevite, generalnog ljenčarenja, pisanja stotina i stotina tekstova za portal, zarađivanja jako mizernih novaca za to, slušanja dobre glazbe, pokušaja učenja za ispite, polaganja ispita, padanja ispita, jebiga neki studiraju na državnim fakultetima, igranja na wii-u, odlaska na hitnu, ostajanja na Rebru na promatranju, čudesnih doktora koji ništa ne znaju, igala u mojim delikatnim rukama, moje aristokratske puti uništene suncem, planiranja kupnje psa, dosadnih poziva ljudi na mobitel, i na telefon, pa čak i u 2 sata ujutro, jer su nesposobni sami riješit stvari, ilegalnog skidanja mp3ca i serija, igranja igrica do 5 ujutro, sadnje bundeva, sadnje banane, i još nečega čega se nemrem sjetit više...

I trebam li počet opet sa ovim sranjima? Bah. Budem, ali nemrem započet sve dok ne vidim kraj.

Znam što ti se nije dogodilo: dosada. :)

Pa pomalo je paradoksalno da sam u svemu tome imala i trenutaka ekstremne dosade. Tek tolko da izbalansiram situaciju.