Francesca Extraordinaire
pon - 12.03.2007
Predmet: S/N – yes I was contemplating for a quite long time now...and I'm pissed.
Pitanje glasi: da li ljudi postaju grozni zbog glazbe?
Ljudi, stručnjaci, mediji, svi kvragu, pišu i govore o tome kak je zabrinjavajuće to što na televiziji ima nasilja i to klinci obožavaju gledat. Klinci obožavaju igrat nasilne igrice. Svi se boje da će ovaj prekrasan svijet preuzeti nasilje. Nitko se ne brine o tome što klinci slušaju tisuće, doslovno tisuće, pjesama o ljudima kojima su njihova nježna srdašca slomljena, koji pjevaju o boli, jadu i gubitku. Najnesretniji ljudi koje poznajem, govoreći o nekakvoj ljubavnoj sreći, su oni koji najviše slušaju pop i nemam pojma da li je tu nesreću uzrokovao pop, ali znam da su slušali pop dulje nego živjeli svoje nesretne živote.
***
Na autobusnoj stanici sam vidla kauboja. Ozbiljno, pravi 24 Sata materijal. Frajer je imao kaubojke, traperice, košulju i neizbježni kaubojski šešir. I kaj da čovjek napravi u takvom trenutku? Well...izvadi mobitel i to uslika, naravno. Pa tako izvadih svoj mobitel i krenuh to slikat..i naravno frajer me pogleda wtf-pogledom. Kao kaj slikam.
Ali on ne shvaća da ovime činim uslugu i njemu i ostatku pučanstva jer to je ozbiljno bio najgori outfit koji sam vidla u svom životu. Nikad nisam vidla da se netko tako loše obukao a da actually razgovaram s tom osobom. To je sramota za čovječanstvo. Josipa Lisac nebi tak nešto obukla. Onaj fashion guru bi ga osudio za modni zločin. Pastir s Brokeback planine bi bacio pogled na njega i...
Uglavnom, nisam ga dobro uslikala i duša mi je potonula uz pomoć pop glazbe do negdje 5 kruga pakla.
***
Mrzim nedjelje. Ponedjeljak je do nedavno bio moj apsolutni broj jedan najgorih dana u tjednu, ali nedjelja se ipak nije pokazala kao bezopasan dan od onda kad sam morala zapravo nešto i radit na taj dan. A atributi kojima je nedjelja pobijedila ponedjeljak su slijedeći:
- dedeki i bakice u neograničenim količinama izvan svojih kuća
- dedeki i bakice na cestama, oh bože zašto
- zatvoreni dučani (kak da si kupim sad nekaj idioti glupi, dučani moraju bit otvoreni nedjeljom zato što je evidentno da prek tjedna nitko niš ne kupuje)
- nedjeljom se ide u crkvu što povlači za sobom opet dedeke i bakice
- i još puno toga!
Nedjelja je i dan kada je najgore provodit vrijeme u bircevima, jer je očito postala omiljen dan za tridesetgodišnjake koji su diplomirali ekonomiju prije dva dana i koji vole prodavati svoje „über pametne i bezuvjetno interesantne“ priče o komunizmu i o tome kak je Tito zapravo dizao kredite kod drugih zemalja iako to piše u svakom prokletom udžbeniku srednje škole. Prokleti. Mediokriteti.
***
Dobra vijest je ta da se metabolizam vratio i sada mu pridajem veliku pažnju. Čak mu i kupujem raznorazne poklone. Npr. kupim mu grafičku karticu i onda igram nekakve opake igrice za čije je pokretanje potrebno barem dva fuzijska reaktora cijeli božji dan. Jako dobra stvar za metabolizam.
***
Nadam se da više neću dobivat pitanja tipa „Beware, I'm back – i kaj sad? Kaj? Di je kaj? Daj piši! Kaj sad? Ha? Ne kužim. Koji bog?“.
Pratite ovaj blog i dalje, jer za nekoliko internet trenutaka, upravo ovdje ćete moći naučiti poneku stvar o najgoroj stvari koja će se neizbježno dogodit. Možete pogađat koja je to stvar ak hoćete. Ja idem.
Ljudi, stručnjaci, mediji, svi kvragu, pišu i govore o tome kak je zabrinjavajuće to što na televiziji ima nasilja i to klinci obožavaju gledat. Klinci obožavaju igrat nasilne igrice. Svi se boje da će ovaj prekrasan svijet preuzeti nasilje. Nitko se ne brine o tome što klinci slušaju tisuće, doslovno tisuće, pjesama o ljudima kojima su njihova nježna srdašca slomljena, koji pjevaju o boli, jadu i gubitku. Najnesretniji ljudi koje poznajem, govoreći o nekakvoj ljubavnoj sreći, su oni koji najviše slušaju pop i nemam pojma da li je tu nesreću uzrokovao pop, ali znam da su slušali pop dulje nego živjeli svoje nesretne živote.
***
Na autobusnoj stanici sam vidla kauboja. Ozbiljno, pravi 24 Sata materijal. Frajer je imao kaubojke, traperice, košulju i neizbježni kaubojski šešir. I kaj da čovjek napravi u takvom trenutku? Well...izvadi mobitel i to uslika, naravno. Pa tako izvadih svoj mobitel i krenuh to slikat..i naravno frajer me pogleda wtf-pogledom. Kao kaj slikam.
Ali on ne shvaća da ovime činim uslugu i njemu i ostatku pučanstva jer to je ozbiljno bio najgori outfit koji sam vidla u svom životu. Nikad nisam vidla da se netko tako loše obukao a da actually razgovaram s tom osobom. To je sramota za čovječanstvo. Josipa Lisac nebi tak nešto obukla. Onaj fashion guru bi ga osudio za modni zločin. Pastir s Brokeback planine bi bacio pogled na njega i...
Uglavnom, nisam ga dobro uslikala i duša mi je potonula uz pomoć pop glazbe do negdje 5 kruga pakla.
***
Mrzim nedjelje. Ponedjeljak je do nedavno bio moj apsolutni broj jedan najgorih dana u tjednu, ali nedjelja se ipak nije pokazala kao bezopasan dan od onda kad sam morala zapravo nešto i radit na taj dan. A atributi kojima je nedjelja pobijedila ponedjeljak su slijedeći:
- dedeki i bakice u neograničenim količinama izvan svojih kuća
- dedeki i bakice na cestama, oh bože zašto
- zatvoreni dučani (kak da si kupim sad nekaj idioti glupi, dučani moraju bit otvoreni nedjeljom zato što je evidentno da prek tjedna nitko niš ne kupuje)
- nedjeljom se ide u crkvu što povlači za sobom opet dedeke i bakice
- i još puno toga!
Nedjelja je i dan kada je najgore provodit vrijeme u bircevima, jer je očito postala omiljen dan za tridesetgodišnjake koji su diplomirali ekonomiju prije dva dana i koji vole prodavati svoje „über pametne i bezuvjetno interesantne“ priče o komunizmu i o tome kak je Tito zapravo dizao kredite kod drugih zemalja iako to piše u svakom prokletom udžbeniku srednje škole. Prokleti. Mediokriteti.
***
Dobra vijest je ta da se metabolizam vratio i sada mu pridajem veliku pažnju. Čak mu i kupujem raznorazne poklone. Npr. kupim mu grafičku karticu i onda igram nekakve opake igrice za čije je pokretanje potrebno barem dva fuzijska reaktora cijeli božji dan. Jako dobra stvar za metabolizam.
***
Nadam se da više neću dobivat pitanja tipa „Beware, I'm back – i kaj sad? Kaj? Di je kaj? Daj piši! Kaj sad? Ha? Ne kužim. Koji bog?“.
Pratite ovaj blog i dalje, jer za nekoliko internet trenutaka, upravo ovdje ćete moći naučiti poneku stvar o najgoroj stvari koja će se neizbježno dogodit. Možete pogađat koja je to stvar ak hoćete. Ja idem.
objavio Francesca Extraordinaire, 12. ožujak 2007 19:22:00
0 komentara:
