Francesca Extraordinaire
sri - 31.01.2007
Predmet: S/N
Više mi se ne sviđa ovaj Mojblog. Ostao je na razini retardiranog klinca. Vidiš da se još ima znakova života, ali to je tak primitvno da jednostavno zanemaruješ. Za sad samo pikam štapom drugi blog servis, a onda ak ću imat volje, budem potražila interesantnije okruženje.
***
Ima jedna stvar koju ne mogu shvatit. Znate ono kad se vozite u busu, a vani je kiša? Da, stakla se zamagle. I sad ljudi krenu svojim rukama onak brisat to bakterijama natopljeno staklo. Dobro, kaj je vama? Nema apsolutno šanse u ovom, niti u bilo kojem drugom životu da dotaknem to staklo niti jednom stanicom kože, a kamoli čitavim prstom! Nakon 20 godina ne pranja i slinjenja svakavih propalica zaraženih tko-zna-kakvim-oblikom-smrtonosnog-bakteriovirusa to staklo bi se možda dalo svrstati i u radioaktivne materijale. Jedini slučaj u kojem bi možda obrisala staklo je taj da me sam Papa zamoli da ga obrišem jer upravo iz užarene utrobe zemlje izlaze četri jahača apokalipse koji vuku za sobom stage na kojem pjeva Thompson a izvor energije dobiva iz agregatora na biodizel. A zapravo, vjerojatno nebi ni onda. Uostalom, koje su šanse da će koristit biodizel?
***
A evo i tribute dragim mojim roditeljima...
Kao klinka sam uvijek pretpostavljala da je sve kaj moji starci govore potpuna laž. Ipak su to oni isti ljudi koji su me pokušavali uvjerit da striček pod imenom Deda Mraz dolazi na Božić kroz dimnjak i stavlja poklone pod bor. Nakon što sam dokazala da je to neistina, CSI: Velika Gorica style, počela sam razvijati odbojnost prema starcima, kaj je, prema PLIVA Zdravlje portalu normalan način života za svakog tinejđera. Pokušali su me uvjerit da igranje igrica nije dobro za mene. Moš si mislit, ak nastavim igrat uskoro ću se natjecat na nekom natjecanju s bogatim fondom zajedno s klincima koji imaju više brojki u svojim imenima nego slova. Rekli su da će mi droge uništit život. To je čista laž, vidla sam puno narkića kak su postali slavni glumci i dizajneri. Zadnja stvar koju su stalno ponavljali je ta da se stalno moram uključivati u nekakve akcije, ili dnevno vježbati – jer će inače moje tjelo postati mekano i napuhano i imat ću cice tam di ih nebi trebala imat. Naravno, pretpostavila sam da je i to još samo jedna laž, i počela je izrazito zanemarivat na faksu.
U početku je sve bilo ok. Bog mi je podario metabolizam koji je mogao pretvoriti čokolade, pekmeze, muffine, pite, čips i čistu mast u energiju, ili crvene krvne stanice, ili nove kosti il u kajgod tijelo pretvori hranu. Doslovno sam mogla čitav dan sjedit, jest, neić na predavanja i ne dobit niti grama. Nisam zapravo sigurna gdje je sva ta hrana završila. Pretpostavljam da sam ju mogla izbacit kroz žljezde lojnice, što bi objasnilo nakupine znoja koje bi se pojavile svaki put kad bi se probala ustat iz kreveta i otić na wc. Ipak uz svo to nažderavanje, imala sam čistih 55 kg. Nakon nekog vremena, počela sam uzimat svoj metabolizam zdravo za gotovo i prestala mu zahvaljivat nakon naguravanja hrpetine cheeseburgera u usta.
Sve je bilo divno do onog trenutka kad je moje tjelo prestalo konvertirat salo i kolesterol u kisik, nakon čega je moje tjelo započelo prestrašnu transformaciju. Trbuh, koji je do tog trenutka bio ravan kao otprilike Zemlja na kornjači, je počeo dobivati izgled trudnice s djetetom koje drži lubenicu. Ništa od sala naravno nije otišlo u ruke, tak da i dalje imam one nježne zglobiće.
Ta iznenadna promjena u metabolizmu u suradnji sa svim poslovima koje radim a koji zahtjevaju samo računalo i stolac, doprinjeli su spuštanju željezne zavjese sala. Nekad bih se pogledala u ogledalo i vidla početke pojasa za spašavanje oko trbuha, za koje bih se onda uvjerila da su zapravo mišićna masa. „Odlično izgledaš, Fran!“ hvalila bih se sagledavajući se sa svih strana i primjećujući da svaki put kad se pomaknem uzrokujem male tsunamije na leđima.
Pa ono kaj želim priznati ovdje je to da su mi starci bili u pravu. To s tim vježbanjem su točno rekli. Uvijek sam mislila da su glasine o debljini samo to: glasine. Vjerovala sam da su ljudi ili rođeni debeli ili su uvezeni iz neke strane zemlje, ili je debljina bila neko mitsko biće poput uskršnjeg zeca ili Mislava Bage ili gradnje s dozvolom na Viru. To sam shvatila kad mi je struk dosegnuo onu brojku koju ima Eiffelov toranj u visinu, a hlače se zaljepile uz noge ko studenti na alternativnu glazbu.
Sa velikim žaljenjem priznajem da sam ja, Francesca Extraordinaire, bila u krivu i da su starci bili u pravu. Ovo je uistinu povijesti trenutak i prva ću priznati da sam užasno čudovište i da se molim za smrt. Ako nastavim jesti ko Jaques, to će se dogodit za negdje tri mjeseca kad će mi se arterije pretvorit u nešto poput stiropora.
Oh well. Do slijedećeg uskorašnjeg posta.
8 komentara:
