Francesca Extraordinaire

Dobar dan ljudi, evo stigla nam zima i u Zagrebačku županiju. Zapravo zima je po svuda, ali ovdje to nešto čak i znači. Ne to da će se neupitno održati Zlatni Medvjed, već da pada snijeg. Padao je. I napadao. Da, dok su ljudi ovdje u noći sa utorka na srijedu spavali, nisu mogli niti u svojim najgorim snovima sanjati što se događa i što će vidjeti slijedeće jutro. Oblaci su još uvijek tu i imaju još-ću-ti-malo-dat-snijega izraz lica. Nebih se niti čudila, budući da nam ga sad više ne treba kad je Božić prošao. Tak da sutra očekujem metar snijega do 9 sati, ali neću to vidjet dok se ne dignem negdje oko podneva. Kako god, vjerujem da vi svi koji živite u toplijim krajevima, kao Bilogdje, sigurno ne mislite o ovom snijegu kao o nečem ozbiljnom. Vi svi mislite da kad snijeg padne, svi se mi ostavimo svog posla, otrčimo van, grudamo se i gradimo snijegoviće koji će kasnije oživjet i učit djecu o, ne znam, značenju zime. E pa da vam velim nekaj o grudanju. Grudanje nije nikaj posebno, sve kaj se svaki božji put dogodi je to da te opali kuglica sitnih ledića pri brzini od 50 na sat, topi se zbog tvoje tjelesne topline i cijedi niz vrat, tu vodu upije tvoja odjeća i, to je, dragi moji, nikaj drugo nego savršena formula za hipotermiju.
Vidite, vi ljudi koji živite u toplim krajevima, nije sav snijeg isti. Postoje tisuće i milijuni različitih pahuljica, a time i tipova snijega, i svaki od tih ima svoje posebnosti da ti zagorča život i da žališ kaj nisi rođen kao Marokanac. Snijeg koji pada ovdje, uglavnom je težak i mokar, tak da se iskrviš kad ga ideš čistit, ali opet, na neku foru, uopće nema kohezije, tak da kad ga napokon naguraš na lopatu, jednostavno padne dole.
Nadam se da je ovaj snijeg bio samo mala šala, jer ako se ovako nastavi, svi znamo da će eventualno doći do takve sniježne oluje koja će nas zatrpat, i time nas zatočit u kućama sa našim familijama, škole će biti zatvorene, time puštajući na slobodu tisuće i tisuće malih destruktorski nastrojenih derišta – snijeg mora biti zaustavljen.

Kako to napraviti? Nije jednostavno, pretpostavlja se da bi globalno zatopljenje moglo pomoći, ali to sranje traje već predugo, kvragu! Upravo me nazvala moja sestrica i izjavila da su ceste već sad katastrofa. Za one koji ne znaju kako je to vozit se po cestama posutim bljuzgom, snijegom i tko-zna-čime, znajte da je to prava pustolovina. Kad ceste u Hrvatskoj postanu barem malo skliske, čim dođeš na križanje di moraš stat, možeš se slobodno igrat pogađanja hoće li tvoj auto zapravo stat ili će samo komotno nastavit svoju putanju, prouzročivši time lančani sudar. Sistem protiv proklizavanja nema nikakvog efekta na ovim našim anti-stop cestama .

Kako to spriječiti? Ja kažem da samo polimo ceste sa benzinom i zapalimo ih. Tak se snijeg neće uloviti preko noći dok se nitko ne vozi po cestama. Osim toga, tu imamo i još jednu pogodnost – vani bi bilo toplo. Ali moj otac je rekao da to nije dobra ideja, jer kao vatra bi se proširila na kuću i vrt i sve bi izgorilo, pa sam rekla da bi mogli za takve slučajeve postaviti uz cestu pouljene tepihe kojima bi gasili požar, ali opet se nije složio iz nekog glupog razloga. Isto tak mislim da bi trebali zapaliti aute. Nema ničeg goreg od dizanja ujutro, i struganja leda sa stakla i navlačenja vrata koja su se smrznula za sve vjeke vjekova amen. Tak, kad bi ih zapalili, nebi imali problema s tim, ali opet se nije složio s tim. Samo je promrmljao nešto o „glupoj djeci“ i „nezahvalnosti“, ali nisam baš polovila kaj je htio reć.

I tako se danas probudim ujutro i tak se šokiram. Malo tak gledam u nevjerici, jer znam, kvragu, da moram cucka ić prošetat. Sad se ja spremim, običem skafander, pancerice, skije, kacigu, rukavice i kapu, kad ono – nema Buceka. Pa di bi Bucek bio sad, pitam. Sve sam pretražila, sve od gornjeg kata do dole, i nije ga bilo. Pitam ukućane di je Buco, oni vele da ne znaju. I kaj sad da delam drugo nego da ga odem potražit van na hladnoću. „Odem potražit van na hladnoću“ znači stajati ispred garaže i vikati. Unatoč mojim pozivima, kao što su „Buco!“, „Buco, dođi!“ i „Buco, kvragu, dolazi ovjde!“, nije se pojavio. I sad se uputim prema ogradi da tam vičem malo, kad ono vidim Bucek dolazi sav uspuhan, tko zna kaj je radio, i izranjavan. Pa se zderem: „Di si bio?!“, nije mi niš odgovorio, pa sam ga za kaznu poslala spavat ispred peći, ali bez jastuka.

I baš dok sam tak stajala na samom rubu dvorišta sa prstom uperenim prema kući, dolazi po cesti ralica koja mi, naravno, zatrpa ulaz u dvorište. A vrag te odnio, mislim si, tko će sad to počistit? Pa vidim susjeda Drageca kak čisti svoj prilaz. To vam je stari čovjek sa, tko zna kolko pacemakera i vidlo se da se muči. Mislila sam si da mu možda odem pomoći, ali jednostavno sam bila ukočena od svih današnjih događaja i šokova da se nisam mogla pomaknuti, a osim toga on tak čisti samo put za jedan auto tak da to nije ni strašno i činilo se da ima sve pod kontrolom. Tak ga gledam i vidim da on sav snijeg trpa na jednu stranu svog prilaza, time radeći velik zid, pa je taj zid prepolovio na pola i tu polovicu natrpao na već postojeću polovicu time radeći ogromnu hrpetinu snijega. Pošto mu je žena umrla, valjda je sad odlazio k familiji na ručak, sjeo je u auto i, kak je bilo sklisko, krenuo ali se zanesao malo i zaletio ravno sa svojim Golfom u tu hrpu. To mi je bilo smiješno, zato kaj je bilo smiješno. Striček Dragec uvijek ima provale...
I tek skužim da zapravo nemam nikog da mi očisti ovaj nered koji mi je ralica napravila. Pa si sve tak razmišljam kaj da napravim, nemrem ić to s lopatom počistit, pa znaš kolko je to posla. I baš mi fino padne izvrsna ideja na pamet – otići ću u garažu, sjest u karavana i  zgazit to tako kaj ću se vozit naprijed-natrag po snijegu! Ali baš kad sam htjela dić vrata od garaže, grane sunce. A kaj bum onda sad išla čistit kad se bu tak i tak otopil, jel.

Kolko briga s tim snijegom...ne znam kak ću to izdržat.

Sutra će napadat 3 metra snijega.