Francesca Extraordinaire
sri - 21.06.2006
Predmet: Veliko slovo N
(Note: Triler dragi blogeri, triler.)
Ja sam osoba za najam. Ne plaćeni ubojica, da je bar tak jednostavno. Ne znači da nisam slomila par kosti i pozabijala noževe u leđa, ali to nije primarni opis mog posla. Ulazim u nevjerojatno opasne situacije za rotirajuću gardu bogatih individualaca koji žele sačuvati čisti obraz i glavu na mjestu. Ako sve pođe po krivu, a obično pođe, izađem netaknuta. Ne kažem to da se hvalim, nego zato kaj je to jedna stvar u kojoj sam dobra i za koju sam plaćena. Ja preživljavam. Ako mi ne vjerujete, pokazat ću vam majcu od reality showa. Nosim je sa ponosom.
Nalazim se na skrivenom katu u Nintendovom headquartersu u Japanu. Njihova nedavno lansirana igrača konzola, NES, je poharala zemljom i pretvorila ih u moćnike preko noći. Izgleda da firma koja izrađuje igrice za djecu ne unajmljuje osobu poput mene, ali dali su mi lijepu svoticu pa ne postavljam nikakva pitanja. Soba u kojoj sjedim je uređena minimalistički. Goli neprobojni zidovi, strop i popločeni pod. Jedna vrata. Jedan stol. Dva stolca. Sve je savršeno čisto, mokri san svakog hipohondara.
Čovjek koji sjedi nasuprot mene bez ikakvih riječi baci aktovku na stol, otključa je i gurne prema meni. Moji instinkti su oštri i lagano je ulovim prije nego mi se zabije u rebra. Odlično. Idiot me testira.
„Otvori je“ veli ravno. Uznemiri me to da je ustao iz stolca bez da sam to opazila, te sada ljeno naslonjen stoji u suprotnom kutu sobe. Nitko se nebi smio moći provući ispod mog radara tako lako, pogotovo kada sjedi nasuprot mene u praznoj sobi. On nagne glavu i nasmije se, kao da mi čita misli. Nešto je jako krivo s tim čovjekom. Njegova prisutnost je tako eluzivna da izmagljuje iz vidnog polja čak i kad gledam direktno u njega. Ubojica. Mora biti. Nije čudno da se moji klijenti bave samnom kroz ovlaštenu hrpu mišića, ali ovo je drugačije. Ovaj frajer nije uobičajeni sumnjivac, on je velika riba. Stvari se jednostavno ne slažu.
„Otvori je“ kaže još jednom, njegov monotoni glas dolazi sa svih strana i niti jednog posebno.
Da me želi ubit već bi napravio svoj potez do sada, pa prestanem sa umoravajućim zadatkom držanja neimenovanog čovjeka na oku i otvorim aktovku. Unutrašnjost je obložena standardnim crnim materijalom, kao i u većini torbi za oružje, ali u izrezanome dijelu leži crna rukavica sa nizom gumbića na vrhu. Stvar izgleda ko nešto što bi Darth Vader stavio na sebe kad bi odlučio otići skejtati.
„Koji bog je ovo?“ pitam, iznenađeno što vidim da je moj jezivi prijatelj sada iza mojih leđa, gleda preko mog ramena.
„To, Francesca, je Moćna Rukavica. Prototip naprave nevjerojatne, ono, moći. Nitko do sada nije sasvim istestirao njene mogućnosti, a to je razlog zašto si ti ovdje. Biti ćeš prva koja će je uporabiti.“ Ne pokušava sakriti ljubomoru u svom glasu. „Ajde, stavi je na ruku.“
Napravim kako mi je rekao, poluočekivajući da će me stvar stresti strujom ili se omotati oko ruke i stisnuti do smrti.
„Pa, što misliš, Francesca?“
„Tako je... loša.“ Nema one težine na koju sam navikla kod većine oružja, a otvoreni prsti daju osjećaj kao da nosim futurističku beskućnićku odjeću.
Čovjek se trgne na moju laganu uvredu te spravice, a onda izvadi stalak sa naočalama, te ih stavi na stol ispred mene.
„Ajde, pogledaj.“
Pritisnem lice u blesavu napravu i sretnem se sa groznim crvenim svijetom nastanjenim robotima stilistima i vodoinstalaterima koji igraju tenis.
„Zašto je sve tak grozno crveno?“ pitam, ne odvajajući oči od tolike odbojnosti.
„Naviknut ćeš se, to je područje testiranja.“
Osjetim lagani dodir i shvatim da je pritisnuo neke gumbiće na Moćnoj Rukavici dok sam bila zauzeta. Okrenem se oko sebe ljutito, ali naravno, njega više nema.
„Aktivirao sam odbrojavanje kojim će te Moćna Rukavica teleportirati u N-Zonu, za dvadeset sekundi. Tamo ćeš preživjeti onako kako ti možeš, uz pomoć rukavice. Saznaj što više i obavijesti nas o svojim saznanjima.“
„Teleportirati. Kaj se zezaš? Kak ću se vratit?“
„Šifra koju sam unio će te odvesti na put, ali će te isto tako automatski vratiti natrag. Zanimljiva činjenica o N-Zoni je, Francesca, da za svakih 6 sekundi koje prođu na Zemlji, jedna godina prođe tamo. Čekati ću jednu minutu dok ti sakupljaš rezultate teksta.“
Oči mi se rašire i panično pokušavam skinuti rukavicu, ali dvadeset sekundi je isteklo i odjednom padam iz realnosti u beskrajno more crvenog.
***
Vratim se natrag u sobu i nekontrolirano trepćem, crvena boja proždire mi oči i prve prave boje koje vidim u 10 godina. Bezimeni čovjek čeka sa blokom papira u ruci i osmjehom na licu, spreman da me pita kako su stvari prošle. Kreten neće doživjeti da mu velim kak sam iskoristila Moćnu Rukavicu da potučem nekoliko boksačkih robota odjednom i pretvorila ih u željezni oklop samo pomoću volje mog uma, ili kak sam pronašla Smrkovu jazbinu i uništila ga pretvarajući se da mu mrvim glavu sa prstima iz daleka, a onda otela Princa Eluviena i živjela s njim u grijehu deset godina. Deset godina mog života u digitalnom paklu. Njegova smrt neće biti dovoljna da nadoknadi sve patnje, ali će biti dobar početak.
Podignem Moćnu Rukavicu prema njemu i dotaknem dlan srednjim prstom i prstenjakom, oslobađajući udar plazme koji je jednostavno samo još jedna nijansa crvene u N-Zoni, ali je briljantan udar plave ovdje. On to izbjegne prelagano, i nestane iz mog vida u sekundi. Umrjet ću od njegove ruke ako brzo ne poduzmem nešto.
Nemam pojma gdje ja, ali zatvorim oči i mislim na enigmatskog čovjeka dok mašem šakama divljački. Odjednom osjetim zadovoljavajući moment udarca dok se njegova lijeva strana glave odvali, ali umjesto mokrog i dreckavog zvuka kojeg očekujem, čujem samo krhk! kao kad staneš na onu rižu iz čokolade. Otvorim oči baš kada je padao na pod, i ne mogu shvatiti ono što vidim.
Unutrašnjost njegove otvorene rane nije puna tekućeg nereda ili sive mase i komadića kosti. Ona je ispunjena materijalom boje kartona i konzistentnošću stiropora. Tragovi moje šake su savršeno očuvani u toj zrnastoj površini.
„Kaj si ti?“
Sa velikom količinom napora čovjek se muči da podigne svoju ruku i nacilja svoje preostalo oko na mene.
„Ja sam pogreška.“ Kaže jednostavno, i potpuno nestane.
Odjenom se vrata sobe otvore i uđe nasmijani Shigeru Miyamoto, kreativni mastermind kompanije. Ne misleći o ničemu osim o bijegu, iskoristim rukavicu da dignem stol u zrak i bacim ga prema njegovog glavi brzinom svijetla. Sa lijenim odmahom njegove ruke stol se odbije od nekakve nevidljive zapreke i proleti pored mene. Tome se još jednom nasmije.
„Gđice Extraordinaire, upoznajte se sa N-Revolution.“ Pokaže svoju lijevu ruku u kojoj drži na oko običan daljinski upravljač. Smiješi se od uha do uha i jednostavno je teško ne uzvratiti mu smijehom. On doslovno obožava ovu stvarčicu. „Ovo je nešto za što se nadamo da ćemo koristiti kao kontroler na budućim konzolama. Tko zna. Za sada služi svrsi zaustavljanja letećih stolova sasvim dobro.“
„Da, ajmo reći da ste mi dužni poveliku svotu novca za prekovremeni.“
„Oh, nesumnjivo. Moj pomoćnik je bio velik zanesenjak. Test je trebao trajati samo nekoliko sati za tebe i bijednih milisekundi za nas. Nadoknaditi ćemo to dovoljno tak da nećeš više nikada trebati raditi. U međuvremenu, kaj s tom rukavicom? Što može još raditi od onoga kaj sam ugledao pri ulasku u sobu?“
Ispričam mu sve o laserima, udarcima plazme, kontroliranju uma, pojačavanju refleksa, i AM/FM tuneru.
„To neće biti uopće dobro,“ kaže tužno. „Zaboga, ne.“
„To nije dovoljno?“ pitam, začuđeno.
„To je potpuno previše. Nadali smo se da će, znaš, pokretati likove u četri smjera, imati funkcionalne A+B gumbiće i možda turbo mode.“
Ja sam osoba za najam. Ne plaćeni ubojica, da je bar tak jednostavno. Ne znači da nisam slomila par kosti i pozabijala noževe u leđa, ali to nije primarni opis mog posla. Ulazim u nevjerojatno opasne situacije za rotirajuću gardu bogatih individualaca koji žele sačuvati čisti obraz i glavu na mjestu. Ako sve pođe po krivu, a obično pođe, izađem netaknuta. Ne kažem to da se hvalim, nego zato kaj je to jedna stvar u kojoj sam dobra i za koju sam plaćena. Ja preživljavam. Ako mi ne vjerujete, pokazat ću vam majcu od reality showa. Nosim je sa ponosom.
Nalazim se na skrivenom katu u Nintendovom headquartersu u Japanu. Njihova nedavno lansirana igrača konzola, NES, je poharala zemljom i pretvorila ih u moćnike preko noći. Izgleda da firma koja izrađuje igrice za djecu ne unajmljuje osobu poput mene, ali dali su mi lijepu svoticu pa ne postavljam nikakva pitanja. Soba u kojoj sjedim je uređena minimalistički. Goli neprobojni zidovi, strop i popločeni pod. Jedna vrata. Jedan stol. Dva stolca. Sve je savršeno čisto, mokri san svakog hipohondara.
Čovjek koji sjedi nasuprot mene bez ikakvih riječi baci aktovku na stol, otključa je i gurne prema meni. Moji instinkti su oštri i lagano je ulovim prije nego mi se zabije u rebra. Odlično. Idiot me testira.
„Otvori je“ veli ravno. Uznemiri me to da je ustao iz stolca bez da sam to opazila, te sada ljeno naslonjen stoji u suprotnom kutu sobe. Nitko se nebi smio moći provući ispod mog radara tako lako, pogotovo kada sjedi nasuprot mene u praznoj sobi. On nagne glavu i nasmije se, kao da mi čita misli. Nešto je jako krivo s tim čovjekom. Njegova prisutnost je tako eluzivna da izmagljuje iz vidnog polja čak i kad gledam direktno u njega. Ubojica. Mora biti. Nije čudno da se moji klijenti bave samnom kroz ovlaštenu hrpu mišića, ali ovo je drugačije. Ovaj frajer nije uobičajeni sumnjivac, on je velika riba. Stvari se jednostavno ne slažu.
„Otvori je“ kaže još jednom, njegov monotoni glas dolazi sa svih strana i niti jednog posebno.
Da me želi ubit već bi napravio svoj potez do sada, pa prestanem sa umoravajućim zadatkom držanja neimenovanog čovjeka na oku i otvorim aktovku. Unutrašnjost je obložena standardnim crnim materijalom, kao i u većini torbi za oružje, ali u izrezanome dijelu leži crna rukavica sa nizom gumbića na vrhu. Stvar izgleda ko nešto što bi Darth Vader stavio na sebe kad bi odlučio otići skejtati.
„Koji bog je ovo?“ pitam, iznenađeno što vidim da je moj jezivi prijatelj sada iza mojih leđa, gleda preko mog ramena.
„To, Francesca, je Moćna Rukavica. Prototip naprave nevjerojatne, ono, moći. Nitko do sada nije sasvim istestirao njene mogućnosti, a to je razlog zašto si ti ovdje. Biti ćeš prva koja će je uporabiti.“ Ne pokušava sakriti ljubomoru u svom glasu. „Ajde, stavi je na ruku.“
Napravim kako mi je rekao, poluočekivajući da će me stvar stresti strujom ili se omotati oko ruke i stisnuti do smrti.
„Pa, što misliš, Francesca?“
„Tako je... loša.“ Nema one težine na koju sam navikla kod većine oružja, a otvoreni prsti daju osjećaj kao da nosim futurističku beskućnićku odjeću.
Čovjek se trgne na moju laganu uvredu te spravice, a onda izvadi stalak sa naočalama, te ih stavi na stol ispred mene.
„Ajde, pogledaj.“
Pritisnem lice u blesavu napravu i sretnem se sa groznim crvenim svijetom nastanjenim robotima stilistima i vodoinstalaterima koji igraju tenis.
„Zašto je sve tak grozno crveno?“ pitam, ne odvajajući oči od tolike odbojnosti.
„Naviknut ćeš se, to je područje testiranja.“
Osjetim lagani dodir i shvatim da je pritisnuo neke gumbiće na Moćnoj Rukavici dok sam bila zauzeta. Okrenem se oko sebe ljutito, ali naravno, njega više nema.
„Aktivirao sam odbrojavanje kojim će te Moćna Rukavica teleportirati u N-Zonu, za dvadeset sekundi. Tamo ćeš preživjeti onako kako ti možeš, uz pomoć rukavice. Saznaj što više i obavijesti nas o svojim saznanjima.“
„Teleportirati. Kaj se zezaš? Kak ću se vratit?“
„Šifra koju sam unio će te odvesti na put, ali će te isto tako automatski vratiti natrag. Zanimljiva činjenica o N-Zoni je, Francesca, da za svakih 6 sekundi koje prođu na Zemlji, jedna godina prođe tamo. Čekati ću jednu minutu dok ti sakupljaš rezultate teksta.“
Oči mi se rašire i panično pokušavam skinuti rukavicu, ali dvadeset sekundi je isteklo i odjednom padam iz realnosti u beskrajno more crvenog.
***
Vratim se natrag u sobu i nekontrolirano trepćem, crvena boja proždire mi oči i prve prave boje koje vidim u 10 godina. Bezimeni čovjek čeka sa blokom papira u ruci i osmjehom na licu, spreman da me pita kako su stvari prošle. Kreten neće doživjeti da mu velim kak sam iskoristila Moćnu Rukavicu da potučem nekoliko boksačkih robota odjednom i pretvorila ih u željezni oklop samo pomoću volje mog uma, ili kak sam pronašla Smrkovu jazbinu i uništila ga pretvarajući se da mu mrvim glavu sa prstima iz daleka, a onda otela Princa Eluviena i živjela s njim u grijehu deset godina. Deset godina mog života u digitalnom paklu. Njegova smrt neće biti dovoljna da nadoknadi sve patnje, ali će biti dobar početak.
Podignem Moćnu Rukavicu prema njemu i dotaknem dlan srednjim prstom i prstenjakom, oslobađajući udar plazme koji je jednostavno samo još jedna nijansa crvene u N-Zoni, ali je briljantan udar plave ovdje. On to izbjegne prelagano, i nestane iz mog vida u sekundi. Umrjet ću od njegove ruke ako brzo ne poduzmem nešto.
Nemam pojma gdje ja, ali zatvorim oči i mislim na enigmatskog čovjeka dok mašem šakama divljački. Odjednom osjetim zadovoljavajući moment udarca dok se njegova lijeva strana glave odvali, ali umjesto mokrog i dreckavog zvuka kojeg očekujem, čujem samo krhk! kao kad staneš na onu rižu iz čokolade. Otvorim oči baš kada je padao na pod, i ne mogu shvatiti ono što vidim.
Unutrašnjost njegove otvorene rane nije puna tekućeg nereda ili sive mase i komadića kosti. Ona je ispunjena materijalom boje kartona i konzistentnošću stiropora. Tragovi moje šake su savršeno očuvani u toj zrnastoj površini.
„Kaj si ti?“
Sa velikom količinom napora čovjek se muči da podigne svoju ruku i nacilja svoje preostalo oko na mene.
„Ja sam pogreška.“ Kaže jednostavno, i potpuno nestane.
Odjenom se vrata sobe otvore i uđe nasmijani Shigeru Miyamoto, kreativni mastermind kompanije. Ne misleći o ničemu osim o bijegu, iskoristim rukavicu da dignem stol u zrak i bacim ga prema njegovog glavi brzinom svijetla. Sa lijenim odmahom njegove ruke stol se odbije od nekakve nevidljive zapreke i proleti pored mene. Tome se još jednom nasmije.
„Gđice Extraordinaire, upoznajte se sa N-Revolution.“ Pokaže svoju lijevu ruku u kojoj drži na oko običan daljinski upravljač. Smiješi se od uha do uha i jednostavno je teško ne uzvratiti mu smijehom. On doslovno obožava ovu stvarčicu. „Ovo je nešto za što se nadamo da ćemo koristiti kao kontroler na budućim konzolama. Tko zna. Za sada služi svrsi zaustavljanja letećih stolova sasvim dobro.“
„Da, ajmo reći da ste mi dužni poveliku svotu novca za prekovremeni.“
„Oh, nesumnjivo. Moj pomoćnik je bio velik zanesenjak. Test je trebao trajati samo nekoliko sati za tebe i bijednih milisekundi za nas. Nadoknaditi ćemo to dovoljno tak da nećeš više nikada trebati raditi. U međuvremenu, kaj s tom rukavicom? Što može još raditi od onoga kaj sam ugledao pri ulasku u sobu?“
Ispričam mu sve o laserima, udarcima plazme, kontroliranju uma, pojačavanju refleksa, i AM/FM tuneru.
„To neće biti uopće dobro,“ kaže tužno. „Zaboga, ne.“
„To nije dovoljno?“ pitam, začuđeno.
„To je potpuno previše. Nadali smo se da će, znaš, pokretati likove u četri smjera, imati funkcionalne A+B gumbiće i možda turbo mode.“
objavio Francesca Extraordinaire, 21. lipanj 2006 10:53:00
8 komentara:
ahhh dobri stari vodoinstalater i brat mu. To budi neka davna secanja...
moze bit da san homofob, al recite jel ova izjava japia, ne zvuci malo "cudno",a!! :D miss F trazite mozda producenta za novi sf film na cro nacin?
hmmm.... pomijesani virtualboy, nes i revolution u jednome timeframeu... uh... ^^;
@smuk otvori neku psiholosku knjigu i nadji poglavlje projekcija :-P
@smuk otvori neku psiholosku knjigu i nadji poglavlje projekcija :-P
Japi, al si se uvalio sad :D Smuče, film na cro način? Ali, ovo nije tema domovinskog rata, smuče... ;) Thaidaree, strašno jelda :)
sta rec, Vi ljudi ste stvarno osjetljivi!! nisan tija stavit ono @ japi, zna na kog se odnosi!:D peace!!!
still shaking :)
